Kantautor Željko Joksimović kaže da uspješnu i dugu karijeru duguje pjesmama. Klonio se skandala i isključivo se bavio muzikom nekad, kako kaže, čekajući i deset godina da dovrši pjesmu kojom će zadovoljan stati pred publiku.

Joksimović kaže da ne idealizuje sebe i savjetuje druge da to ne rade, i napominje da je prije svega običan čovjek koji se bavi muzikom.

Da li ste, shodno svojim ambicijama, snovima i željama s početka, učinili dovoljno, da bi osjećaj sreće i zadovoljstva, danas, bio potpun?

“Vjerujem da sam učinio dovoljno i mislim da mogu da se osjećam ispunjeno i zadovoljno. Trudio sam se, tokom prethodnih dvadeset godina, da neprestano pomjeram svoje granice, da ono što nudim pubilici, prije svega, bude kvalitetno, drugačije i emotivno. Da u svaku svoju notu koju sam komponovao, ili riječ koju sam otpjevao, unesem jako puno emocija i ljubavi, i mislim da sam to uspio da uradim. Nije uvijek bilo jednostavno. Kao umjetnik, prolazite kroz različite faze i periode, nekada vam neke stvari idu lakše, i stvarate bolje i kvalitetnije, a nekada imate periode kada prolazite kroz emotivne krize, i ne možete do kraja da napravite proizvod kakav, možda, želite. Ali, nikada nisam ponudio publici nešto sa čim nisam bio potpuno zadovoljan. Zbog toga su neke pjesme čekale i po deset godina da ih objavim, ali sam svaku objavio onda kada sam za nju bio spreman. Mislim da sam negdje na polovini svog stvaralačkog puta, i da je ispred mene još teži period, da nastavim da stvaram, u ovim godinama, kada je tehnologija jednako važna kao i muzika, i kada publika sluša nešto što je produkcijski, možda, drugačije od onoga što ja želim da ponudim. S druge strane, moji posljednji hitovi pokazuju da moja publika i dalje očekuje kvalitet, kao i da je ona sve mlađa, zbog čega se jako radujem”.

Kojom emocijom i kakvim riječima, u ovom trenutku, poslije mnogo iskustva, opisujete svoj dosadašnji put i svoju umjetnost?

“Možda bi prva riječ bila perfekcionizam, a ako biram emociju, to bi bila potpuno iskrena i čista ljubav. Te riječi su prožimale čitav moj rad. Beskompromisan sam kada je riječ o kvalitetu, i to znaju moji saradnici, ne samo oni koji, u muzičkom studiju, sa mnom stvaraju, već svi oni koji sa mnom sviraju, učestvuju na mojim koncertima ili na snimanjima. Vodim računa o svakom detalju i volim da sve što napravimo i odsviramo bude perfektno. S druge strane, ljubav je ono što me je, sve vrijeme, pokretalo. Tu, prije svega, mislim na ljubav prema muzici i na ljubav prema mojoj publici, kao i poštovanje koje imam, za svakog od njih. Tu je i poštovanje za sve članove mog benda i mog tima, zato što je veoma važno da, svi zajedno, ono što stvaramo volimo, poštujemo, vrednujemo i tako je proizvod koji dajemo mnogo veći i kvalitetniji od svih nas ponaosob”.

Čemu vas je muzika, u životu, naučila, a da je najdragocjenije i, možda, predstavlja temelj vašeg uspjeha?

“Muzika me je naučila davanju. Muzika je nešto što počiva na tome da uzimaš i da daješ, da budeš nesebičan u tome, da ono što stvaraš pustiš da živi, jer, zapravo, muzika počinje da živi tek onog trenutka kada je pustiš od sebe, kada je daš i predaš drugima. Tada, ono što si stvorio dobija pun smisao, jer dok je u tvom naručju, u tvom studiju, samo za tebe u tvojim ušima, ona na neki način, čak i ne postoji. Tako da, muzika me je naučila da dajem i pružam, jer u toj razmjeni, ona dobija svoj smisao”.

U kom trenutku ste, tokom protekle dvije decenije, i čime, zaustavili stihiju u svom životu i postali ono što ste danas, i kao umjetnik i kao ličnost?

“Neka prekretnica, kreativna i muzička, u mojoj karijeri je, svakako, Evrovizija. To je bio jedan projekat koji je značajno uticao na moj život i moju muzičku karijeru, jer je trebalo veoma precizno komponovati pjesmu, ali i osmisliti čitav nastup, komunicirati sa stotinama ljudi i to je trenutak kada su mi se mnoga vrata otvorila. Puno ljudi, na evropskoj muzičkoj sceni, prepoznalo je kvalitet onoga što radim, ne samo kao pjevač, već, prije svega, kao muzičar. Od tog trenutka, mislim da se promijenila percepcija ljudi prema meni, kao prema stvaraocu, i vjerujem da sam, od tada, postao mnogo stabilniji i sigurniji, da je moj muzički izraz imao jednu potpuno drugačiju i zrelu notu”.

Vaš put nije bio lišen sopstvenih pogrešnih koraka i poraza. Koji je bio najteži, a koja pobjeda najvažnija?

“Nisam, nikada, bilo kakve trenutke u mojoj karijeri, posmatrao kao greške ili poraze. Danas sam ovdje gdje jesam, ovakav kakav jesam, zahvaljujući svakom pojedinačnom trenutku. Što se drugog dijela pitanja tiče, najvažnije su one pjesme koje ljudi vole, koje traže i zbog kojih vole ovo što radim, tako da je svaka od njih, tokom ovih dvadeset godina, bila moja pobjeda”.

Da li vas je,možda, u nekom periodu, ogromna popularnost zaslijepila, i uslovila da sebe, svoj život i rad, posmatrate nerealno i idealistički?

“Nije, zahvaljujući tome što imam ljude oko sebe. Još uvijek se družim sa ljudima koji su mi bili prijatelji i prije nego što sam počeo da gradim karijeru. Kada, možda, i pomislim da sam nešto vanredno uradio, odem na moju Vajber grupu, koju imam sa drugarima iz Valjevske gimnazije. Tad sam isti kao svi, jer to i jesam, i nemam nikav ideal u vezi sa tim da sam nešto posebno i da posebne stvari radim. Ima toliko ljekara koji su spasili nečije živote, ima toliko advokata koji su zaštitili nevine, ima toliko ljudi koji su uradili vanredne stvari, naučnika, i drugih. Mislim da je, u ovom trenutku, pretjerano da, bilo ko, idealizuje sebe”.

Davno je o vama objavljena knjiga „Lično, Joksimović“. U međuvremenu se, mnogo toga, promijenilo. Ko je, danas, Joksimović, lično?

“Otac četvoro djece, Jovanin suprug, kompozitor i autor koji se trudi da pravi dobru muziku. Vozim motor, obožavam tehnologiju i serije, interesujem se o društveno – političkoj situaciji, svakodnevno. Svaki slobodan trenutak provodim u Atini, uvijek između ribe i mesa biram ribu, između piva i vina biram pivo, a najviše od svega, volim rakiju svog kuma Nenada Jezdića“.

Izvor:Cdm