Rijetko koja serija zabavnog karaktera na televiziji može da prođe bez Andrije Miloševića. Ima 40 godina, a na sceni beogradskog Ateljea 212 prvi put se pojavio sa predstavom “Kaput prljavog čoveka” Stevana Koprivice 2003. godine. Nizale su se uloge i uspjesi koje su šarmantnog glumca dovele u vrh srpskog i crnogorskog glumišta. Iako popularan u serijama, ostao je vjeran pozorištu.
Mlađe generacije ne znaju da se Podgorica, u kojoj ste rođeni, u vrijeme vašeg rođenja zvala Titograd. Kako je izgledalo titogradsko djetinjstvo?
“Ja sam slučajno rođen u Titogradu, djetinjstvo sam proveo u Nikšiću. Kasnije sam srednju školu učio u Podgorici. Bilo je burno dok sam išao u osnovnu školu, ali život je bio miran i nekako, za nas djecu, pogodan i ugodan. Međutim, pubertet nas je uveo u devedesete i tu smo osjetili sav mrak i jad ovih prostora. Ja sam uspio nekako da se isključim iz glupe realnosti i stvorim neki svoj svijet u kome mogu da se radujem ljudima i životu. Ipak, djetinjstvo je bilo lijepo, mada je nevjerovatno brzo prošlo”.
Željeli ste da budete fudbaler, svirate klavir, sjajno pjevate – multitalentovani ste. Da li je gluma ispunila ono što ste željeli od života?
“To je to. Ja sam ovo što jesam. Prihvatio sam sebe i svoju ulogu u ovom životu. Zadovoljan sam jer radim ono što volim i za šta me je bog stvorio. Imam svrhu. Vidite, onog trenutka kada sam postao svjestan svoje smrtnosti, tog momenta sam prestao da cmizdrim nad samim sobom i da doživljavam sve moguće trivije ozbiljno. Živim i ne pada mi na pamet da to radim bez osmjeha”.
Ima li razlike između glume i estrade? Vi dobro plivate svuda.
” Zavisi kako kad. Ja imam jednu jedinu podjelu ljudi, na dobre i zle. Ne zanima me čime se ko bavi i ne zanimaju me podjele bilo kakve druge vrste. Kod nas su ljudi talentovani da unize bolje od sebe. Svaka branša ima svoje dobre i loše strane”.
Doživljavaju vas, to se vidi i po ulogama, kao izvanrednog komičara, zabavljača, voditelja… S vama nikad nije dosadno. Ipak, da li želite neku dramsku, karakternu ulogu?
“U osnovi svake komedije je drama i većina uloga u komedijama je slojevita i, da tako kažemo, karakterna. Nemam namjeru da prehranjujem sopstvenu sujetu time što ću raditi nešto da bi mi neko rekao “vau, pa ti znaš da igraš i dramu”. Pa naravno da znam, ali bavim se onim što mene i publiku čini srećnim. Tu se ostvarujem.
Siguran sam i da ću raditi neke potpuno suprotne stvari od ovog što radim sada. Život je zato lijep – što nudi toliko toga”.
Ima li trenutaka kada se stidite sebe ili drugih?
“Naravno da ima. Stidim se naše nemoći da suštinski mijenjamo stvari. Ali treba se boriti. Kultura je jedino što se pamti i ostaje iza bilo koje generacije”.
Nedavno ste bili meta zloupotreba na društvenim mrežama jer su sa vašeg lažnog profila tražili novac za pomoć. Šta ste prvo pomislili kada ste za to saznali?
“Ništa. U prvom momentu sam bio zgrožen, potpuno nezaštićen i nepripremljen za bilo koju vrstu zla. Sada su zakoni bolji i čovjek ipak može nekako da se bori s hakovanjima i svim tim. Tehnološki smo obrazovaniji”.
Kako ste očuvali entuzijazam u vremenu punom sumornih ljudi?
“Nemam pojma. Ima nešto na šta vas zvijezde upute i takvi ste. Ako me iko zapamti za sto godina, neka bar pomisli: bio jednom jedan veseo čovjek”.
Napisali ste i pjesme za djecu. Privlači li vas pjesništvo uopšte?
“Pišem za djecu i uskoro ću izdati slikovnicu i pjesme za najmlađe. Oni su prepušteni našoj zapuštenosti svake vrste. Odlučio sam da im tim mojim pjesmama poručim da nisu sami i da nas ima još koji, poput njih, i dalje maštaju i žive u dalekim zemljama, iza sedam mora i sedam gora”.
Ljetnje raspuste provodili ste kod strica u manastiru Morača, ali i kod baka, Nane i Sofije. Sofija je i ime kojim biste nazvali ćerku. Kakva je bila baka?
“Hvala Bogu – još je živa. Moja baka, kao i majka, nevjerovatno su vitalne žene. Ona i dan-danas radi u bašti, konstantno je u pokretu, ima bistre misli i vedro srce. Moja majka, uprkos narušenom zdravlju, izdržala je sve i opstala. To je volja za životom i jedna nevjerovatno dobra i pozitivna energija. To su žene starog kova. One imaju dušu za sve, od njih treba učiti kako biti borac i kako opstanak ipak zavisi samo od nas”.
Izvor:Cdm
