"Bitan je balans između života i profesije. Brena i ja da se ne čujemo, razumijemo se. To je period života koji prolazimo trenutno i ima jednu svoju težinu. Strasti kao strasti, više je to mirna luka koja nosi ozbiljnu težinu."

Krajem jula Slobodan Boba Živojinović je napunio 60 godina, a čini se kao da je imao dva života. Onaj kada je žario i palio teniskim terenima širom svijeta, pa je njegov servis bio strah i trepet, i ovaj kada u njegovu kancelariju ulaze biznismeni, partneri, radnici za savjet, dogovor, odobrenje. Živio je na mnogim adresama ali mu je Srbija bila dom.

- Jugoslavija je tada bila moja zemlja, danas je to Srbija. Beograd je moj grad. Kada sam igrao za reprezentaciju, pravio sam uvijek bolje rezultate, nego kad sam igrao pojedinačno. Osjećao sam se uvijek kao naš, a svjetski osvajanjem raznih turnira. Prestao sam da se bavim tenisom prije 31 godinu, a ljudi me se i dalje sjećaju kao sportiste - kaže Boba.

- Za dobar uspjeh mora sve da učestvuje: porodica, okruženje, geni... Kad god mi je bilo najteže, bio sam najjači. I dan danas, kad god je teško, izdvojim se i to mi da dodatnu snagu. Rjješim problem. Čovjek mora da doživi i dobro i loše da bi izvukao poentu i da vidi u kom pravcu želi da ide.

Sa Brenom nije bilo lako

- Kad smo se Brena i ja upoznali nisam provodio toliko vremena u zemlji jer sam igrao dosta turnira, a ona je imala turneje. Tih godina, dok nisam prestao da igram tenis, stvarno je bilo teško opstati. Beograd nam je bio baza. Potičemo odavde i drago mi je da sam ostao u Srbiji. Brena me je osvojila spontanošću. Uvijek je bila opuštena. Nešto postoji, bila mi je suđena. Da smo se možda sreli ranije, ne znam kako bi bilo - iskren je Boba koji je, uz Brenu, postao meta paparaca i raznih medijskih naslova:

- LJudi koji nas znaju od prije, znaju vrlo dobro ko su Brena i Boba. Ako neko smatra drugačije, ja sa tim ne mogu da se borim. Suviše smo normalni. Možda danas nije normalno da budeš normalan. Radimo svoj posao, pokušavamo da napravimo najbolje što možemo i uživamo u onome što smo stvorili. Zamisli da si estradna zvijezda, a da živiš u stanu od 50 kvadrata i da nemaš avion ili brod? Pa onda bi svi rekli, propali su. Ne hvalimo se lažnim stvarima ali znamo da uživamo u životu, nije to ni toliko jednostavno znati.

Na pitanje kakav je danas kao šef, kaže:

- Kažu mi da sam suviše nježan. Neki put su i ljudi čudni. Dam im sebe 100 odsto, smatrajući da će tako i druga strana, nažalost ne dešava se to tako svaki put. Ostaju kod nas dugo u firmi. Brena u šali kaže, kod nas u firmi idu samo s nogama naprijed.

Pored svih putovanja, novca i karijere, Boba kaže da je porodica najdragoceniji pehar.

- Uvijek se sjetimo odakle smo potekli. Baza je u porodici, temelj kuće i života. Edukacija naše djece je takva bila. Lepa Brena je bila samo kad izađe na stejdž, ali je kod kuće Fahreta Živojinović. Djeca su je zvala Beki. Brenina sestra i rođaci su je zvali Fahreta. Mi je kod kuće zovemo Beki, ponekad Fahreta, kada dogori, kroz osmijeh kaže ovaj tenski as i nastavlja:

- Srodne duše se nađu. I to se vidi i osjeti.

- Novac nije bitan, on ti samo daje sigurnost. Što više novca imaš, imaš više problema. Imam puno prijatelja koji su milijarderi i koji su u nekim stvarima nezadovoljni svojim životom. Ako želiš da napraviš od kompanije ime, to podrazumijeva puno putovanja, odricanja od djece koja idu po internatima da bi završili škole, razvodi... Ne znam nijednog milijardera koji se nije dva puta ženio. Segment porodice se u svemu tome gubi. Možeš ti da budeš uspješan, ali ako porodica i djeca, tvoje okruženje nisu zadovoljni, onda si siromašan, nešto nisi dobro uradio. Na kraju ćeš ostati sam. Bitan je balans između života i profesije. Brena i ja da se ne čujemo, razumijemo se. To je period života koji prolazimo trenutno i ima jednu svoju težinu. Strasti kao strasti, više je to mirna luka koja nosi ozbiljnu težinu.

Izvor i foto: Kolektiv. Me

Tekst objavila: Ljilja Brajković