Gitarista i osnivač rok benda Zabranjeno pušenje Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, priča o današnjim “guzonjinim sinovima”, osjećanjima vezanim za Jugoslaviju, državu u kojoj se proslavio.
“Današnje vrijeme je donijelo hiperprodukciju guzonjinih sinova, jer vjerovatno je to imanentno u tom bahatom, elitističkom i vlastodržačkom načinu života. Prema njihovom razmišljanju, njima pripada sve, njima su sva vrata otvorena, i što bi moja raja s Koševa rekla – oni pišaju kolonjsku. Mi smo uvijek razmišljali kroz priču da se prava vrijednost ljudi manifestuje kroz sve drugo osim kroz status. I danas se susrećemo s ljudima koji druge ljude gaze po ulici i bahate se po restoranima, dobivaju diplome na osnovu dva dolaska na fakultet. Kao što sam već rekao, dok je tako, uvijek će biti inspiracije i bit će guzonjinih sinova, a razlika između njih nekada i sada je dramatična. Danas oni dobivaju fabrike, hotele, a nekada je to bilo mnogo skromnije”, iskreno će Sejo, dodajući:
“Jedne prilike me je fascinirala izjava mog komšije, guzonjinog sina, koji se u naselju pojavio s džipom, i ono, imamo 18 godina, kažem mu: „Je*ote, otkud ti džip”, a on će ono ljutito: „Šta hoćeš? Za to sam ja radio 20 dana kod svog starog”. Danas smo od džipa odskočili malo više, tako da su i apetiti i guzonja i guzonjinih sinova drastično skočili u odnosu na moje vrijeme”.
Sejo Jugoslaviju ne doživljava, kao mnogi nostalgičari, kao zemlju snova.
“Jedan sam od onih ljudi koji je Jugoslaviju doživio vrlo ambivalentnu. Imao sam u njoj i dobrih i loših iskustava. Nisam zaljubljenik stare Jugoslavije, i mislim da je imala ozbiljnih hendikepa u razvoju i dosta pogrešno postavljenih paradigmi, ali vjerujem u budućnost. Nadam se da će ulaskom u EU sve ove zemlje naći neki modus vivendi, i da će budućnost donijeti neku integraciju na mnogo višem nivou nego što je ovaj današnji feudalizam, koji služi da svako šiša svoju janjad, da iza svoje ograde radi šta hoće i da pljačka narod na najbestijalniji način. Ovaj naš prostor, Srbija-Hrvatska-BiH, posmatram kao jednu mramornu ploču na kojoj vidiš granice, ali kada prođeš rukom ne osjetiš ih. Želim tako da živim, te da Zabranjeno pušenje bude ta ruka koja putuje preko „mramorne ploče” i da sviramo gdje god imamo ljude koji nas žele slušati. Ne želim da se moj svijet suzi na ono što naši vlastodršci od nas očekuju”.
izvor:cdm
