Rođena dva puta, 5. oktobra 1940. godine u Beogradu kao Milena Dravić i 1962. godine u Puli kao filmska zvijezda, kada je za ulogu Malene u filmu Prekobrojna ovjenčana Zlatnom arenom.

Oduvijek je voljela muziku i igru, pa je već sa četiri godine počela da igra balet, zahvaljujući kome je kao srednjoškolka iskoračila na put filmske umjetnosti angažmanom u filmu Vrata ostaju otvorena. Njeno lijepo lice i talenat plijenili su sa filmskog platna. Ubrzo stižu nove filmske ponude i već početkom sedamdesetih biva jedna od najpopularnijih i najangažovanijih jugoslovenskih glumica. 

Talenat, rad, odgovornost, disciplina, a prije svega dobro vaspitanje, značili su i profesionalizam u punom sjaju. U filmovima Jutro, Kozara, Bitka na Neretvi, Rad na određeno vrijeme, Nije lako s muškarcima, Policajac s Petlovog brda, Zona Zamfirova ostvarila je neke od najznačajnijih filmskih uloga, da bi joj veliku televizijsku popularnost, između ostalog, donijeli televizijski šou Obraz uz obrazi serije Pozorište u kući, Sinđelići…

Neposrednošću, snažnom emocijom, duhovitošću, glumačkim bravurama različitih likova u oko 200 filmskih, televizijskih i pozorišnih ostvarenja, ova talentovana i harizmatična glumica više od pola vijeka iznova osvaja publiku.

Za umjetnički rad, glavne i sporedne uloge osvajala je brojne domaće i evropske nagrade. Bogata glumačka karijera krajem 2017. krunisana je najvećim glumačkim priznanjem, nagradom za životno djelo, Dobričinim prstenom te Monografijom autorke Tatjane Nježić u kojoj su hronološki složeni bogat profesionalni rad, stvaralaštvo i sam život Milene Dravić. S glumcem Draganom Gagom Nikolićem živjela je u četrdeset godina dugom i skladnom braku.

Vaš prvi film Vrata ostaju otvorena, u režiji Františeka Čapa, kao da je nosio određenu simboliku i otvorio Vam vrata za glumački i filmski svijet. Vjerujete li da su neke stvari u životu predodređene?

Zabilježeno je da ste najmlađa glumica koja je u istoriji Pulskog festivala dobila Zlatnu arenu. Koliko Vam je tako veliko priznanje na samom početku karijere bilo podstrek, a koliko opterećenje?

“Zlatna arena, najveća filmska nagrada koju sam dobila na Pulskom festivalu za ulogu Malene u filmu Prekobrojna, velikog reditelja Branka Bauera, bila je za mene najveći podstrek, nikako opterećenje. Tako da sam dobila krila i poletjela ka novim, divnim ulogama”.

Za 60 godina karijere, oko 200 glavnih i sporednih uloga u bezbroj filmskih, televizijskih i pozorišnih ostvarenja čine bogatu riznica života, mudrosti, iskustva. U svaku ste utisnuli autentičan pečat, ali koliko je tih uloga ostavilo traga u Vama?

“U mojoj karijeri odigrala sam 160 filmskih i televizijskih uloga i oko 30 pozorišnih, ali sa dugim vijekom trajanja. Larija Tompsona, Duška Kovačevića, 365 puta, Urnebesnu tragediju, takođe Duška Kovačevića, 170 puta, a Bokeški D-mol, Stevana Koprivice, 100 puta i tako dalje”.

Igrali ste na više frontova paralelno: u filmovima, TV serijama, pozorištu, i u svim žanrovima. Da li ste imali momente stvaralačke krize, kada jednostavno u sebi nemate prostora za više različitih likova i, ako jeste, kako ste to rješavali?

“Ostavile su loš osjećaj samo one uloge koje su bile loše i koje nikada nije ni trebalo da igram. Ostavile su u meni osjećaj stida. Na svu sreću, samo ih je nekoliko”. 

Koju šansu ili ulogu ste propustili, a da za njom osjećate žal?

U jednom intervjuu ste kazali da je najbolja predstava u kojoj ste igrali Bokeški D-mol Stevana Koprivice u produkciji Centra za kulturu Tivat. Šta je toj predstavi dalo magičnu snagu?

“Uloga u Bokeškom D-molu, Stevana Koprivice i u režiji Milana Karadžića, spada u sam vrh moje pozorišne karijere, uz uloge Lari Tompson, tragedija jedne mladosti, Harold i Mod Kolina Higinsa, Ptici ptica Slobodana Stojanovića, a u režiji Dejana Mijača. Magičnu snagu Bokeškom D-molu dao je Stevan Koprivica svojim sjajnim tekstom, divno napisanim ulogama, kao i odlična i tačna podjela Milana Karadžića”.

U Bokeškom D-molu ste jedina glumica koja nije iz Crne Gore, a kako je to na neki način mentalitetska predstava, sjajno ste se uklopili, prije svega odličnim peraštanskim govorom.  

“Meni je peraštanski dijalekat na kome sam igrala bio izazov i veliki rad. Peraštani su mi povjerovali, bila sam njihova Marija Šparović”.

Dragan Nikolić bio je Vaš životni saputnik i kolega. Kultni Obraz uz obraz bio je najveća potvrda da ste savršen glumački tandem, ali ste veoma rijetko igrali zajedno. Kako to objašnjavate?

“Nije baš tako. Jedino mi je žao što u našim zrelim godinama nismo zaigrali zajedno. Ali, to nije zavisilo od nas već od inventivnosti producentskih kuća i reditelja”.

Vjerujem da je bilo mnogo lijepih trenutaka u vašem životu. Koji biste ipak izdvojili kao najdragocjeniji?

“To je rođenje Ive, unuke mog rođenog brata, pa samim tim i naše unuke”.

Nakon brojnih domaćih i inostranih nagrada, krajem 2017. uslijedilo je i najveće glumačko priznanje, Dobričin prsten. Šta za Vas lično predstavlja ta nagrada?

“Dobričin prsten primila sam 15. decembra 2017. u Zvezdara teatru. Bilo je veoma emotivno. Događaj kakav nikada u životu nisam doživjela. Najveći umjetnici i sofisticirana publika, sve je bilo okupano ljepotom. Nagradu sam dobila u trenucima moje bitke sa bolešću. Tek kasnije uslijedilo je sjećanje na Skadarliju, kada sam bila mala djevojčica i kada nas je majka, brata i mene, vodila u Tri šešira. U to vrijeme su se tu okupljali čuveni glumci i uživali u duhovitostima, muzici, smijehu. Sigurno je tu bio velikan Dobrica Milutinović. Ispunjena sam i ponosna”.

I Dragan i Vi ste bili omiljeni među kolegama. Ipak, o Vama kao čovjeku mnogo govori izjava da nikada nikog niste uvrijedili i da niko nije uvrijedio Vas. U tako dugoj karijeri, u kojoj ste dolazili u dodir s mnogo različitih ljudi, to je danas gotovo nezamisliv uspjeh. Kako ste uspjeli?

“Istina ima raznih. Tačnih i netačnih. Istina je da sam se trudila da tokom cijele moje karijere budem fer prema saradnicima, rodbini, prijateljima. Tako sam vaspitana. Takvo vaspitanje me je lagano uvelo, što se posla tiče, u vrhunski profesionalizam. A istina je i da sam puno puta bila izložena neprijatnostima u poslu koji sam obožavala. Ali, ja umijem da praštam”.

Čula sam da u splitskom bioskopu postoji stolica Milene Dravić?

“U splitskoj kinoteci postojala je i moja stolica uz stolice istinskih velikana. Nadam se da je i danas tamo”. 

Kako se rodila monografija?

“Novinarka Tanja Nježić je predivna osoba, tako da sam s njom imala izvanrednu saradnju. Zdravstvena situacija mi nije dozvoljavala da radim tekstove tempom kojim je bilo potrebno. Tanja je bila strpljiva i svojim optimizmom mi davala snagu da istrajem i napišem priličan broj priča. Nisam ih vezivala za svoju profesiju. Željela sam da to budu tekstovi o raznim događajima kojima sam prisustvovala i koji su mi davali snagu i optimizam. Dešavalo se, naravno, i da sumnjam u sebe. Ipak, ja nisam pisac. Ali, Tanja je bila tu, kao anđeo čuvar, da me bodri. Strašno mi je vjerovala i, eto, tako se rodila monografija”.

Izvor: gracija.me