Reditelj i scenarista Siniša Pavić kroz svoje serije stvorio je neke od najznačajnijih uloga u srpskoj kinematografiji. Počev od Šurde, Gige Moravca, Đoše i mnogih drugih, a za Nova.rs govori o tome na koji način je kreirao likove koji su stvarali domaću kinematografiju.

Njegove kultne serije poput “Srećnih ljudi”, “Boljeg života”, “Bijele lađe”, “Tijesne kože”, među najgledanijim su domaćim serijama. Iako su mnogo puta reprizirane, publika im se uvijek rado vraća, i iznova ih gleda.

Mnoge glumce sa domaće javne scene pamtimo po imenima likova iz televizijskih serija, a reditelj je za Nova.rs ispričao kako su nastala neka od imena likova koji predstavljaju značajni dio istorije srpske i jugoslovenske kinematografije.

“O tome nisam razmišljao nikad. Imena su išla prema tome o kakvom se liku radi i da li je to neko kome nadimak leži dobro. Uglavnom su to likovi kojima nadimci leže. Nekad uz lik ide ono što ga najviše karakteriše. Negdje je to ime i prezime. Od “Boljeg života”, niko nije zvao Voju Brajovića po imenu i prezimenu, nego su ga zvali onako kako su ga đaci zvali – Terminator. Dragišu Popadića su zvali Giga Moravac, jer se “zalijepio” nadimak za njega. Jataganca je na primjer igrao Josif Tatić. On se u seriji zvao Božidar Soldatović, ali mu je ostalo Jataganac. Kada biste rekli danas Božidar Soldatović, ne bi se znalo o kom liku se radi. Jataganac je inače karakterističan nadimak, zato što ga nigdje nema. Njega je našla moja supruga u novinama, i to u jednoj čitulji. Tako to ide od jednog do drugog”.

“Šurda je dobio nadimak prema prezimenu Šurdilović. Njegov otac u “Vrućem vjetru”, Soća, dobio je nadimak prema nekom Sotiru ovdje iz Vlasotinca. Bubuleja je dobio isto nadimak prema jednom čovjeku iz Vlasotinca. Ovdje se ljudi manje znaju po prezimenu, a više po nadimcima. Nadimci su slikoviti i zalijepe se za osobu”.

“Đoša je ostao Đoša. On je prije imao nadimak Miza po ocu, ali mu je Đoša više leglo kao liku. To je jedan poseban postupak. Ja često imam u tekstu jedan naziv, ali ga poslije promijenim”.

“Recimo, Koka je u “Boljem životu” dobila taj nadimak, a nisam mislio da bude Koka. Pitao sam glumicu da li ima nešto protiv, ali se njoj to sviđalo”.

Da li se glumci nekada bune zbog nadimaka koji im odredite?

“Ne bune se glumci zbog tih nadimaka. Nemaju zašto da se bune. Nijedan nadimak nije dat da bi bio skaradan ili potcijenjujuć, nego kao obilježje lika. Ako već igra taj lik, neće mu smetati ni nadimak koji odgovara tome”.

Čini se da ljudi više znaju glumce po tim nadimcima nego po njihovim pravim imenima i prezimenima…

“Znaju ih. To se najviše “zalijepi” za čovjeka pri prvoj ulozi na televiziji. Tako je Ljubiša Samardžić dugo bio Smoki. Njega su zvali Smoki zbog neke dječije emisije”.

Koja je tajna trajanja Vaših serija? Zbog čega im se publika uvijek vraća i nikada ne dosade?

“Tajna postoji tamo gdje ljudi ne vode računa kako se nešto stvara. Vi kad gledate neku lijepu sliku, kad slušate muziku koja vam se dopada, vi i ne razmišljate o tajni. Vi prosto vjerujete da se čovjeku to omaklo, odnosno da je on bio sposoban da stvori tako umjetničko djelo koje traje godinama i koje se generacijama dopada. Kod serija se ne govori o tajni. U stvari i nema tajne. Postupak je uvijek takav – vi pokušavate da stvorite jedan svijet ili nešto što će u tom svijetu dugo trajati, što bez vas ne bi postojalo, ali to nekad uspije, a nekad ne. A zašto se to dešava u mojim serijama, to bi trebao neko drugi da kaže. Ne mogu ja da govorim o sebi. Onda bih morao to da hvalim, a to nije pristojno”.

U Vašim serijama je obično akcenat na porodične vrijednosti. Da li je to jedan od razloga njihovog uspjeha?

“Ima bezbroj serija u kojima je akcenat na porodičnim vrijednostima. Neće ljudi voljeti seriju zato što je tu opšta stvar, poznata kao pozitivna. Da li se radi o dobrom ocu, ili o dobroj djevojci i tako dalje. Riječ je o umjetničkom postupku. Ako vi uspijete da od tih likova stvorite nešto što predstavlja jedan poseban živ svijet koji dok gledate, vjerujete da postoji, i koji zavolite i kroz likove i kroz radnju, onda je to umjetnički postupak. Nije stvar teme. “Bolji život” je porodična serija, utoliko što smo krenuli od porodice, ali ima oko stotine epizodnih uloga, od kojih je svaka za sebe priča i sudbina”.

Kako gledate sada na ekspanziju novih serija?

“Prozvodnja je čas veća, čas slabija. Zavisi od ponude, potražnje, od novca. To je dobro za ljude koji rade, da imaju posla, da publika ima veliki izbor serija, da može da bira. To je pozitivno što se tiče izbora, raznovrsnosti, alternative. Sad, da li će oni proizvoditi slične stvari koje liče kao jaje jajetu, da li će se to pretvoriti u svojevrsne sapunice koje neće imati nikakav dugi odjek, ni kakvo dublje značenje – to je stvar budućnosti”.

Koliko je teško sada jednom mladom glumcu da se istakne i da ga publika zapamti u moru istih?

“To je vezano za ono što glumac dobije. Glumac ne stvara svoju ulogu. On je stvara tek kad je napisana. Sad, da li će biti dobro napisala uloga, da li će reditelj da se sjeti tog glumca i da ga odabere, to je niz srećnih okolnosti za glumca, ako je uloga dobra, i niz loših okolnosti ako je uloga loša. To je stvar koja se dešava glumcu ili mu se ne dešava. To što je u mojim serijama prvu televizijsku ulogu imala Mina Lazarević, Nenad Jezdić, Vojin Ćetković, to su bile za njih srećne okolnosti. Na kraju krajeva, i Biković je u “Stižu dolari” igrao prvi put. Imao je 16 godina i odlično je odigrao. Za mladog glumca je opasnost danas što ima mnogo posla, što taj posao nije uvijek kvalitetan i što uloge nisu uvijek takve da će ih prepoznati. Mi smo u “Junacima našeg doba” ubacili nove mlade glumce i dobili su dobre uloge, pošto ćemo raditi još tu seriju do kraja. Mislim da će ih te uloge obilježiti i otvoriti im neki novi profesionalni put”.

Da li se glumac troši i da li vremenom može da dosadi publici?

“Svi se mi trošimo. Oni imaju problem za čestim pojavljivanjem. Naravno da se troši ako igra sve i svašta. Mada glumac to može da nadrasta. Bata Živojinović je igrao sve uloge koje su mu se ponudile. On kaže: “Ja sam profesionalac, ja sve igram”. On je uspio u toj količini da ostane dobar glumac i upotrebljiv u svakoj ulozi. To zavisi od snage glumca. Ima neko da se ponavlja, misli da može na jedan manir da igra uloge, onda to nije dobro. Sve zavisi od glumca. Ako je neko talentovan, ima snagu da učini nešto valjano, a ne samo da tezgari, on će biti dobar glumac i ostaće zapamćen. Uzimaće ga ljudi, neće ga mimoilaziti”.

Izvor i foto: Cdm

Tekst objavila: Ljilja Brajković