Gorica Popović, jedinstvena u izvođenju svih glumačkih ali i pjevačkih, rediteljskih, autorskih, ručnih, kulinarskih radova. Višestruko nagrađivana glumica koju uvažava i voli cijela bivša Jugoslavija. Kao malo koja njena koleginica, podijelila je karijeru na “ravne časti” između pozorišta, filma i televizije, igrajući u nekim od najznačajnijih naslova našeg doba. I uvijek, čini se, s lakoćom. Jednostavno i nepretenciozno, baš zato autentično, uvjerljivo i snažno. I danas je aktivna na sceni i u TV i filmskim projektima. Kaže da je spremna na nove uloge iako je, priznaje, polako sustižu godine što sa sobom nosi i manje angažmana.

 Nema baš mnogo ženskih tema, pogotovo za glumice u zrelijem dobu?

“Tačno, ali to teško može da se naruči. Pisci imaju svoje teme, pišu o onome što žele da iznesu pred publiku. Pa, kako se kome desi i zalomi. Naravno da bi bilo lijepo kad bi bilo više takvih komada, zrelo životno iskustvo ima zanimljive priče”.

Koliko je teško, profesionalno i privatno, izboriti se sa sujetom i prolaznošću?

“Nije lako ženama da se pomire s činjenicom da stare i gube ljepotu. Lično, nikad nisam bila, uslovno rečeno, erotski simbol. Dobijala sam uglavnom ozbiljne, često istorijske uloge. Možda mi je zbog toga lakše. Jedva sam čekala da dođem u godine za komediju, vjerujem da je ona vrhunac glumačkog posla. Najteže je zasmijati ljude. Ali, nekim koleginicama zaista je bilo veoma teško da se pomire sa prolaznošću. Treba dosta vještine i ugušene sujete da bi se prešlo u drugi žanr”.

“Zlatnu arenu” dobili ste samo dvije godine poslije debitantskog filma, za ulogu u “Nacionalnoj klasi”?

“Bilo je to za mene veliko iznenađenje. Spremila sam se da krenem iz Pule, kada su mi na hotelskoj recepciji rekli da sam dobila priznanje. Imala sam i sreću da su na početku moje karijere počeli da rade praški đaci (Karanović, Marković, Zafranović, Grlić) i taj svježi talas donio je novi izraz jugoslovenskom filmu, napunivši bioskopske sale”.

Kažete da, iako vas tijelo pomalo izdaje, glava “misli” kao da još ima tridesetak godina?

“Fizički, ne možeš da uradiš nešto što si bio u stanju prije jedne, da ne govorim dvije decenije. Polako se pripremam i na situacije koje će tek doći. Ali, glava mi je svježa, pamtim dobro tekstove, “živa” sam glumica i tako me i drugi doživljavaju. Još sam gladna posla, svakog rada. Ponekad pomislim: “Večeras predstava, ko će sad ići”, onda sama sebi kažem: “Ko, ako ne ja?”

 Dobili ste Nušićevu nagradu za životno djelo, ali ga niste igrali?

“U Ateljeu se retko radio, a ja sam ga obožavala. Od djetinjstva imam cio njegov opus u izdanju “Gece Kona”, znam ga napamet! Uvijek sam željela da igram Nušića i zato sam napisala neke stvari na tragu njegovih tema i stila, poput “Iju, poplava”, “Gospođa Milihbrot”, “Zvjezdarske zvjezdice”. Osmislila sam i jednu dokumentarnu seriju o Nušiću, inspirisana Bi-Bi-Sijevom serijom u kojoj je Derek Džejkobi pričao o Dikensu. Uradila sam tekst za dvadeset epizoda (od po petnaestak minuta), prošao je na konkursu.

Trebalo je da samo obezbjedimo neki, ne preveliki novac, ali su nas “ispalili” sponzori. Emitovao bi se na RTS, ali meni, eto, još stoji kod kuće…”

Glumili ste u mnogim popularnim serijama. Kažete da je važno igrati ih što jednostavnije?

“Nema tu velike karakterizacije i stilizacije. Sve što ulazi u domove ljudi mora da bude jednostavno i istinito, da liči na te ljude. Onda izgleda prirodno. Kerefeke su za pozorišnu scenu. U teatru su često i neophodne, za razliku od filma i televizije, gdje morate da dozirate sredstva”.

Čini se da su vam sve uloge dolazile u pravo vrijeme?

“Nikad nisam imala osjećaj da nešto propuštam, pa ni “Gospođu ministarku”, za koju mnogi misle da bih dobro odigrala. Glumački posao je jedna velika avantura. Često kažem, ko zna za šta je nešto dobro. Nisam igrala ni Šekspira (iako sam predavala dikciju na Akademiji), malo je bilo i Čehova. Ali zato sam imala neke druge sjajne pisce i mnogo komedije u teatru”.

Koliko je važno, na sceni i životu, umjeti biti zadovoljan?

“Često citiram Borhesa, koji je, kad su ga pitali šta sebi zamjera, odgovarao: “Što češće nisam bio srećan”. To znači da sreća ne zavisi samo od spoljašnjih okolnosti, već i od samog čovjeka. Moraš sam sebi da napraviš takvo okruženje, pa i želje uskladiš sa mogućnostima”.

Pjevali ste u grupi Suncokreti. Hoćete li se nekom prilikom ponovo okupiti?

“Stalno smo u kontaktu, imamo i grupu na Vajberu. Svi su mi iz benda čestitali na “Žanki”, sa zaključkom: “Razbijamo!” Napravili su divne stvari, Bora sa “Čorbom”, Bilja Krstić sa Bistrikom, Sneška Jandrlić s makrobiotikom, Bata je bio profesor matematike u gimnaziji… Doba Suncokreta pamtim kao divan, oslobađajući period. Pomogao mi je pobijedim tremu, nastupajući po raznim halama i pred velikim brojem ljudi”.

Izvor: Cdm