Bilo da volite ili ne sedmu umjetnost, ili koje žanrove preferirate, postoje filmovi koji su kultni i koji se za života moraju pogledati, a jedan od njih je i „Otac na službenom putu“, rađen prema tekstu Abdulaha Sidrana, a u režiji Emira Kusturice. Radnja filma, snimljenog 1985. godine, smještena je u 1950-e godine i priča priču o dječaku Maliku kojem vrijeme u kojem živi nije naklonjeno, ni njemu, a ni njegovoj porodici. Dječak postaje svjedok mnogih konfliktnih situacija, gdje mu jedinu svijetlu tačku u odrastanju predstavlja njegova prva ljubav, Maša.
Za sve one koji su ledali film jedna od najtežih i najpotresnijih scena jeste ona kada se rastaju Maša i Malik, odnosno trenutak u kojem Maša umire. Mašu je igrala Silvija Marijanović. Slatka djevojčica koju je osamdesetih znala cijela Jugoslavija, danas je odrasla žena, udala se i ima sina. Glumačku karijeru nije izgradila i radi na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na Odjeljenju kliničke patologije. Veliki je ljubitelj životinja pa u svom stanu, koji se nalazi u Buča potoku u Sarajevu, ima mačku i papigu.
Kako je došlo do toga da se prijavite na audiciju za film “Otac na službenom putu”?
“Bila je objavljena audicija na televiziji kako se traže dječaci i djevojčice za taj film. Na audiciju u Sutjeska filmu odveo me tata, jer je mama radila tog dana. Po dolasku ušli smo u predvorje gdje je bilo, kako smo kasnije saznali, blizu hiljadu djece. Tata mi je rekao da sačekam svoj red, a da će on otići na pivo. I tako je i bilo. Čekala sam i pošto mi je više dosadilo, ušla sam s jednom od grupa koju su pustili. U toj prostoriji nije više bilo slobodnih mjesta, osim jedne kožne fotelje u koju sam sjela, to je bila stolica reditelja Emira Kusturice. U jednom trenutku sam vidjela da me neki čovjek poziva rukom, bio je to Ćiro Mandić, pomoćnik reditelja. Pitao me kako se zovem da li znam tekst naučiti napamet. Potvrdno sam odgovorila. Sve sam ispričala, izgovorila tekst koji su mi dali, ostavila broj telefona i otišla. Kasnije sam pronašla tatu i otišli smo kod mame na posao i čim sam je vidjela, rekla sam joj da sam primljena”.
Kada ste saznali da ste prošli na audiciji?
“Po završetku razgovora koji sam obavila s ljudima koji su bili zaduženi za audiciju vidjela sam da su pored mog imena stavili tačku pa sam nekako znala da ću biti primljena. Odmah sjutradan, kako je bila nedjelja izašla sam s drugom djecom da se igram. Tada smo stanovali na Alipašinom Polju. Sjećam se da je mama trčala prema meni i pitala gdje sam te da su me zvali ponovo da dođem na audiciju. Kako sam se igrala, bila sam sva prljava zbog čega me mama gotovo istukla. Tog dana sam ponovo otišla na audiciju, probali smo istu scenu s Morenom Debartolijem (Malikom). Nakon toga, nekoliko puta sam dolazila na probe, a onda su me samo jedan dan nazvali i rekli da su se odlučili za mene. Uslijedila je godina pauze, jer nije bilo dovoljno novca da se snimi film”.
Kakava je atmosfera vladala za vrijeme snimanja ovog filma?
“To je bio jedan period kojeg nisi ni svjestan i uđeš u te stvari kao da si tu i živiš tu jedan život. Tapšu te, svima si sladak. Snimalo se po cijeli dan i noć, nekada je znalo biti naporno, a bilo je i suza, ali uglavnom je vladala kućna atmosfera. Sjećam se Mirjane Karanović, Mikija Manojlovića i svih tih glumačkih faca, međutim, uopšte ih nisam doživljavala tako. Sve mi je nekako djelovalo kao prirodno okruženje”.
Izvor: Cdm
