Šansonijer i kantautor, umjetnik koji je prvi uveo psa ravnopravno u javni prostor, boem koji je vidio sjaj i bijedu Pariza, kazivač vječnih stihova, gitarista i vagabundo kojeg stariji brat Đelo zbog prejake ličnosti nije htio da primi u Dubrovačke trubadure, to je Ibrica Jusić, muzičar koji je na sceni već 55 godina.

Rat mu pomrsio i račune i dušu: Ibrica (Anadolija) Rat mu pomrsio i račune i dušu: Ibrica (Anadolija)

Ibričina boemska vezanost uz svoje životinjske prijatelje i sustanare, psa i mačku, poznata je još iz naslovnica i tekstova njegovih ploča, s koncerata i nastupa.

Na pozornici je s njim uvijek belgijski dugodlaki ovčar Bond, nakon što su istekle pseće godine Vagabondu. Psa Bonda duge, tamne dlake Ibrica je dugo vremena češljao, a toplu je dlaku, umjesto da je baci, skupljao na hrpu. Vreću mekanog runa belgijskog ovčara, više nalik vuni, poslao je prijateljici u Sarajevo koja se pobrinula da se dlaka očisti, iščešlja i isprede u nit od čega su mu potom ručno opleteni kapa i šal koje često nosi. Kaže da tako ugodnu i toplu tkaninu može dati samo toplo runo belgijskog ovčara.

Publika osjeti proživljene stihove

U novembru prošle godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Ibrica je koncertom "Od Šekspira do sevdaha" obilježio 54. godišnjicu karijere. Na pitanje zašto tako neobičan broj, Ibrica odgovara sa smiješkom: "Nek se svi pitaju zašto."

Svirao je na tom koncertu presjek svoje karijere skoro tri sata, stojeći uz gitaru postojano kao vojnik, ali na kraju opet nije odsvirao pjesmu "Mačka", iako je više puta dio publike to tražio.

"Publika nije dovoljno tražila, da su bili glasniji i više vrištali, ja bih odsvirao 'Mačku'", kaže on.

Na pitanje kako uspijeva da zadrži sviračku i vokalnu kondiciju tako dugo, rekao je: "Odmarao sam, imam ja pjesme na kojima odmaram ruku.“

S Ibricom su nastupili njegovi dugogodišnji saradnici Elvis Stanić i Saša Olenjuk koji su gitarom, harmonikom i violinom prenosili snažne ugođaje Ibričinih pjesama.

"Sve je to proživljeno, zato to publika osjeti", kaže Ibrica prisjećajući se života koji ga nije uvijek mazio.

U Parizu je tokom karijere boravio u dva navrata, jednom pet, drugi put devet godina, a u gradu svjetlosti snimio je svoj album na francuskom jeziku i proživio, kaže, i lijepe i ružne trenutke. Iz kafića na Jelisejskim poljima konobar ga je jednom prisilio da izađe na pljusak, jer nije imao niti franka u džepu da bi popio kafu.

Sva zanimanja, pa i instrumentalisti, imaju probleme sa zglobovima, priča Ibrica kojeg u dobroj kondiciji drži sport. Odavno je član karate kluba u kojem je stekao, kaže, pojas za spasavanje, a privlači ga i vožnja biciklom, šetnja, hodanje.

Kako bi stalno bio u sviračkoj formi, Ibrica svakodnevno uz gitaru provede dva i po sata. Gitarsku tehniku vježba dok gleda neki film, a više pažnje posveti prosviravanju aranžmana.

Glasačko tijelo reklo je svoje

Iako je širu umjetničku slavu stekao na širokom prostoru bivše Jugoslavije, Ibrica nikad nije bio "mainstream", ali ostao je postojan, bez ugađanja trendovima i prolaznim modama, uvijek pomno birajući tekstove i saradnike.

Rat mu je, kao i svima koji ga osjete, pomrsio i račune i dušu. Svirao je tada i prikupljao pomoć za svoj napadnuti Dubrovnik. Hrvatska muzička struka triput ga je nominovala i jednom mu dodijelila muzičku nagradu "Porin", za najbolji album zabavne muzike "Harlekino".

"Stvorila me usmena predaja, ni novine, ni televizija, ni menadžeri. Glasačko tijelo reklo mi je svoje", šali se Ibrica aludirajući na političare.

Na koncertu u HNK izveo je presjek svog repertoara, kako i sam naslov kaže, od Šekspirovog soneta do "Emine", sevdalinke koju je među prvima, još 1980, proturio u kolekcije ploča tadašnjih rokera.

Ibrica je s razlikom od pet godina objavio dva albuma sevdalinki, "Amanet" i "Amanet 2", koji su imali odličnu prodaju.

Izvor: Rtcg