Postoje izvjesni periodi godine, ponekad i događaji ili vremenske (ne)prilike koje u ovom kapitalističkom društvu toliko podižu temperaturu da je kolaps nuklearnih razmjera jedini izvjestan kraj.

Euforija (kakvim god pridjevom je uljepšali) uvijek i jedino iz mase ljudi izvlači ono najgore. Mozak se, po svojoj prirodi, teško nosi sa puno spoljnih nadražaja te je sasvim logično zašto djeca doslovno odlijepe kad se nađu u takvoj situaciji. Stoga je ovo pismo upućeno svim roditeljima koji nisu savladali biologiju za 6. osnovne i čija djeca divljaju po prodavnicama.

“To što ste vi oguglali na divljanje svoje djece ne znači da cio svijet treba da trpi teror. Odlazim u Ikeu i, prolazeći izložbenim prostorom, počinjem da se pitam da li sam pogriješio ustanovu. Da li sam došao u prodavnicu namještaja ili vrtić? Dok se djeca razdragano penju po namještaju i igraju u prostoru koji nije najbezbjedniji za zabavu bez nadzora, roditelji s papirima i metrom u rukama gledaju komode.

U trenutku mi ta interakcija postaje zanimljivija od onoga zbog čega sam došao. Zanima me u kom će trenutku skrenuti pogled sa brojki na spisku i pogledati gdje su im djeca. To traje nekoliko minuta, a roditelji su toliko fokusirani da se, namah, čini da su i zaboravili da su poveli djecu.

Sledeća scena, međutim, pokazuje da djeca nisu zaboravila da su tu s mamom i tatom.

Dolaze noseći neke stvari ili u želji da ih nešto pitaju ili saopšte da su žedni i gladni. Dakle, sasvim uobičajeno ponašanje za jedno dijete.

Šta u toj situaciji radi primjer roditelja u potrošačkom društvu?

On pokušava da zanemari tu spoljnu smetnju. On kulira i pokušava potpunim ignorisanjem da stavi djetetu do znanja da je odabir nove fotelje važniji od njega. Kada mu taj pasivni pokušaj da ostane u fokusu ne uspije, on počinje da viče na dijete.

Kako je baš sad mora u wc? Da li je moguće da ne može bar nekoliko sati da bude u hibernaciji, dok oni ne obave kupovinu? Te napasti koje su na svijet došle samo da bi roditeljima jele džigericu. Vjerujem da zaista ne misle da je to funkcija njihove djece, ali meni odaju takav utisak.

Dragi roditelji, ako ste već odlučili da povedete dijete u kupovinu, znajte da će biti gusto. Ne možete da mu dozvolite da divlja, juri, viče i lomi. Na taj način može da se povrijedi, a to znači da istog trenutka možete zaboraviti na svoju kupovinu.

Najgore je kada počnete da vičete na svoju djecu jer očekujete da ona budu apsolutno mirna i nečujna.

To može da proizvede samo jedno – da djeca divljaju po prodavnicama.

Kada sam bio mali, tata je radio u inostranstvu i sestru i mene je mama često morala da vodi sa sobom tokom izvršavanja brojnih obaveza. Kao dijete sam bio sve, samo ne miran. Omiljena igračka mi je bila šrafciger, a glavu sam razbijao više puta. Bio sam tvrdoglav i trebalo je dosta strpljenja za mene.

Najviše sam mrzio rečenicu pruži korak, koju je često izgovarala vukući mene za ruku. Vjerovatno bi joj bilo lakše da me nije držala, nego da je očekivala da je sam pratim.

Nikad ništa nisam razbio u prodavnici, iako nam u kući nijedna vaza nije preživjela. Nisam nikad legao na pod radnje i urlao, iako sam jednom ljutito legao ispod automobila i rekao im da me zgaze, ako već ne valjam.

Znam da će biti onih koji misle kako ću ja sve to shvatiti kada budem bio roditelj. Svako može da se pravda time kako ga svijet ne razumije. To što vam djeca divljaju po prodavnicama nema veze s činjenicom da je ono dijete, nego sa činjenicom da ste vi roditelj. To će vam reći i moja mama, ali i gomila prijatelja koji imaju djecu.

Ukoliko već morate da povedete dijete u kupovinu, onda mu učinite taj odlazak zanimljivim. Nađite mu neku zanimaciju, dajte mu da neki zadatak, zaduženje. Okupirajte ga nečim kako biste ukrali malo vremena da uradite ono što je potrebno. Kad ste već morali da ga povedete.

Sasvim je sigurno da bi se i ti roditelji osjećali komfornije da su krenuli sami u kupovinu. Ali, što bi naš narod rekao – Nužda zakon mijenja. Vaša djeca su vaša obaveza, a pravo svih ostalih je da ne ispaštaju zbog lošeg ispunjavanja te obaveze.”

 Izvor:CdM