Savjeti ove mudre i iskusne bake (83) su ustvari dio pisma koje je poslala svojoj prijateljici.

Pismo prenosimo u cjelosti:

“Više čitam, manje brišem prašinu. Sjedim u dvorištu i divim se pogledu, a korov u bašti me više ne nervira. Provodim više vremena sa svojom porodicom i prijateljima i manje radim.

Kad god je to moguće, život treba da bude obrazac prijatnih iskustava, a ne izdržljivosti. Sada pokušavam da prepoznam te trenutke i cijenim ih.

Ne štedim ništa, koristimo dobar kineski porcelan i kristal za svaku posebnu priliku kao što je gubitak jednog kilograma, ispravna sudopera ili prvi procvjetali irisi.

Nosim moj dobar sako na pijacu. Moja teorija je da ako izgledam uspješno, mogu da potrošim 28 dolara na jednu malu kesu sa namirnicama. Ne štedim svoj najbolji parfem za specijalne žurke, nego ga stavljam za prodavce i službenike u bankama.

“Jednog dana” i “uskoro” gube vrijednost u mom rječniku. Ako je vrijedno da nešto vidim, čujem ili uradim, želim da vidim, čujem, uradim odmah.

Ne znam šta bi drugi uradili kada bi znali da neće biti ovdje sjutra, što svi uzimamo zdravo za gotovo. Mislim da bi nazvali članove porodice i nekoliko bliskih prijatelja. Možda bi pozvali i nekoliko bivših prijatelja da im se izvine i sruše ograde svađa iz prošlosti.

Ja volim da ih zamislim kako izlaze u kineski restoran na večeru ili na neku hranu koju najviše vole. Samo nagađam, nikada neću znati.

One male stvari koje nisam završila bi me razljutile kada bih znala da su mi sati odbrojani. Bila bih ljuta što nisam napisala neka pisma koja sam namjeravala da napišem ovih dana. Bilo bi mi žao što nisam svom mužu i roditeljima dovoljno često govorila koliko ih volim.

Jako se trudim da ne štedim, ne zadržavam, ne odlažem bilo šta što bi unijelo smijeh u život. I svako jutro kada otvorim oči, kažem sebi da je to nešto posebno. Svaki dan, svaki minut, svaki udah je dar.

Možda je naš život postao drugačija pjesma od one koju smo zamišljali. Ali dokle god smo ovdje, i dalje možemo da plešemo.”

Izvor:CdM