Jedna od najvećih zabluda je refleksna povezanost između inteligencije i donošenja ispravnih odluka.

Pametni ljudi često donose ne tako pametne odluke. Čak je i Voren Bafet davno rekao da IQ nije jedini faktor koji definiše uspjeh.

I istraživanje to potkrepljuje. Kit Stanovič, profesor ljudskog razvoja na Univerzitetu u Torontu, sugeriše da su IQ testovi odlični za mjerenje mentalnih sposobnosti kao što su logika, apstraktno rezonovanje i pamćenje. Ali testovi nisu baš pouzdani kada je u pitanju donošenje pametnih odluka u realnom životu.

Postoje dva najčešća razloga zašto visoka inteligencija sprečava ljude da donose pametne odluke.

Inteligencija povećava sposobnost da zavarate sebe detaljnim pričama o tome zašto se nešto desilo.

Pametni ljudi sa visokim IQ-om ne uče uvijek tako brzo jer često pokušavaju da stvarni svijet uvedu u okvire teorija o kojima su učili, dok prosječni ljude lakše prihvataju stvarni svijet.

Skloni smo da sudimo o drugima isključivo na osnovu njihovih postupaka, ali kada sudimo o sebi, imamo interni dijalog koji opravdava naše greške i loše odluke.

Iz ovoga proizilaze dvije stvari:

Sebe smatramo manje promašenim nego druge ljudi, jer rijetko čujemo unutrašnja opravdanja koja drugi ljudi imaju za svoje postupke, ali smo i te kako svjesni svojih postupaka.

Kada ste blagosloveni visokom inteligencijom, imate sposobnost da je upotrebljavate za izmišljanje zamršenih, a često i lažnih, priča o tome zašto se nešto desilo, posebno priča koje vas opravdavaju.

Inteligencija vas tjera da usvojite ideju da složeni problemi zahtijevaju složena rješenja.

Neki od najsloženijih problema zahtijevaju najjednostavnija rješenja, jer su jednostavna rješenja ona koja se kreću okolo – umjesto da pokušavaju da se kreću kroz njih – zaobilazeći djelove problema koji su u suštini nepoznati.

Štaviše, čak i kada problem zahtijeva složeno rješenje, sposobnost da se to saopšti na jednostavan način je neophodna da bi vas ljudi ozbiljno shvatili.

Izvor i foto: CdM

Tekst objavila: Jasminka Mulić