I jake žene se umore od svoje jačine, a ovo je ispovijest upravo jedne takve žene.

“Ja sam iscrpljena od toga što moram biti jaka, da sve držim pod kontrolom i od toga da svima moram biti sve.

Nikada posebno nisam željela biti ovakva žena, ali izgleda da sam kroz teške izbore i slatke idealizacije, ne želeći nikoga da povrijedim, postala istrošena i izgubljena, pitajući se hoće li jednog dana neko biti tu za mene, kao što sam ja bila za druge.

Možda sam i pogriješila, jer najveća ironija jeste u tome što me drugi gledaju kao jaku ženu. Oni me smatraju kompetentnom i sposobnom, ali ja se nikada ne bih etiketirala tako jer dok su me oni gledali kao sigurnu i stabilnu – iznutra sam se gušila.

Pokušala sam, zaista jesam. Svako jutro, uprkos iscrpljenosti, još uvijek pokušavam.

Čak i kad mi ramena padnu, a oči zamagle od suza, udahnem i kažem sebi kako će sve biti u redu – bez obzira osjećam li to ili ne.

Pretpostavljam da sam pokušavala biti jaka prije nego što sam shvatila kako zovu žene poput mene: jake, nezavisne, samostalne žene. Zvuči lijepo, zar ne?

I pretpostavljam da nam je rečeno da je to ono što treba da budemo, stoga nije iznenađenje ako imamo te osobine.

Ali, koji je problem sa previše pojednostavljenom definicijom žene? Svijet nam zapravo vjeruje.

Nisam upoznala nijednu koja ne želi pomoć. Nisam upoznala ni jednu koja ne čezne za nekim na koga može da se osloni, znajući da ona ne mora biti ništa drugo osim onoga što jeste.

Istina je da možemo tvrditi da nam ne treba muškarac, ali stvarnost je da ne bismo to govorile da ne pokušavamo da se uvjeritmo u tu činjenicu.

Pouka koju treba da naučimo jeste da nije sramota što nam je potreban neko. Nema ničeg pogrešnog u tome kada kažemo: “Ne mogu sve sama.”

Nije pogrešno razmišljati da su dva jaka srca bolja od jednog.

Tako sam umorna. Umorna sam od življenja ovog ideala. Više od toga – jednostavno sam umorna od toga što sam jaka.

Čeznem da neko brine o meni, ne finansijski, tako nešto me nikada nije brinulo, ali želim snažnu ruku oko mojih ramena, nekoga ko me može držati u zagrljaju, bez obzira na oluju kroz koju sam tog dana prošla. 

Dosta mi je pretvaranja. Ne želim da se više pretvaram da sam tako snažna.

Gotovo je s mojom ulogom jake žene, kad češće to nisam nego što jesam, osjećam se kao da to nisam ja – igram zagonetku feminizma.

Ne smijemo zanemariti ko smo i šta zaslužujemo kao žene, ali treba nešto reći i o prihvatanju toga ko smo i šta osjećamo.

Od ovih riječi sam toliko dugo bježala, jer im se činilo da imaju negativnu konotaciju.

I tako sam vrtjela svoju bijedu uspješno pretvarajući se da sam jaka. Svi su mi vjerovali. Rana mi je otvorena u srcu s razornim saznanjima da sam mogla tako dugo varati.

Odustajem. Ne zato što sam pogriješila, nego zato što sam naučila. U ovom trenutku sam završila sa pokušajima.

Neću više biti ova nepogrešiva ženu koja izgleda kao da može sve učiniti, bilo to na radnom mjestu, s porodicom ili prijateljima, čak i kad je u pitanju moja uloga majke – ne mogu više to da radim.

Ne mogu da glumim kako mogu sve da učinim sa osmijehom na licu. Ne mogu da glumim da mi nije potreban neko ko će mi pomoći. To je sve što želim.

U životu nije poenta lagati i glumiti nešto što nismo dok to i ne postanemo, nego u tome da budemo ono što želimo, a onda i da budemo spremni za to i “krvariti”.

Radi se o osjećanju, a ne o razmišljanju – i to je jednostavno predavanje strastima u našim srcima i mekoći ramena koja nam djeluju poput utočišta, kad se naslonimo na njih.

Koja je poenta bilo čega, ako nismo potrebni jedni drugima?

Možda, dok sve više vremena prolazi, postajem imuna na to da sam neko koga drugi samo žele vidjeti ili je zapravo stvarnost da nikad nisam bila dobra u tome. Ali, čini se da sam u ovom trenutku iscrpljena od pretvaranja da sam jaka.

Nije da sam slaba, ali ponekad je i onima najsnažnijima potreban neko, više nego što bi drugima bio potreban.

Vidim gdje sam sada.

Zar nam ne treba neko ko je mrvicu jači od nas? Neko ko može da nas poljubi gdje nas boli ili zagrli kao da ništa drugo nije važno.

Neko ko će nas podsjetiti da zapravo ne moramo biti toliko jaki- sve vrijeme”.

Izvor  i  foto: CdM

Tekst objavila: Jasminka Mulić