Strpljenje se ne može smatrati jednom od snaga današnjeg društva. Nestrpljivost donosi samo patnju i nezadovoljstvo. Nestrpljivost nas sprečava da uživamo u sadašnjosti zbog uvijek fiksiranih misli o budućnosti. A kada ta budućnost dođe, rijetko nas zadovoljava: možemo se usredsrediti samo na ono što slijedi.
Strpljenje je neophodan kvalitet da biste mogli živjeti ovdje i sada, u potpunosti uživajući u sadašnjem trenutku, živeći ga, osjećajući ga i postajući svjesni toga. Iz tog razloga, neophodno je dati više snage stavovima koji nam omogućavaju da se fokusiramo u sadašnjem trenutku.
Izraz “vrijeme je novac” sugeriše da nema vremena za gubljenje. Čini se da smo programirani da radimo i radimo, a da nikada nismo uspjeli da se zaustavimo, kako ne bismo trošili vrijeme ili novac. Sve ovo nas primorava da živimo frenetičnim tempom, ugrožavajući svoje zdravlje.
Ova dinamika nas polako vodi ka samouništenju, jer se tempo i vrijeme života ne mogu ubrzati. Čak i ako bismo željeli da idemo brže, sve ima svoj ritam: rizikujemo da živimo u patnji i frustraciji zbog onoga što nismo postigli, umjesto da uživamo u onome što nam je nadohvat ruke.
Jedva čekamo, naučili su nas da trčimo, da živimo pod stresom progonjeni košmarom rokova. Stoga nam nedostaje vremena da se zaustavimo i meditiramo o odlukama koje treba donijeti, o očekivanim rezultatima, i želimo da sve brzo prođe čak i ako to znači pravljenje grešaka ili propuštanje velikih životnih prilika.
Želim to “odmah”
Pretvorili smo društvo u svijet “Odmah”. Jedva čekamo sjutra, kada ćemo biti kod kuće, kad stigne neka osoba… Čini se da nas sve pritiska da sve riješimo odmah, radeći sve “sada” i ne uzimajući vremena za razmišljanje.
Razgovaramo ili pišemo poruke u šetnji, vožnji ili čak na kafi sa prijateljima, jer nas niko nije naučio da čekamo. Tehnologija takođe podržava koncept “Odmah”. U stalnoj smo komunikaciji sa bilo kim, a da nikada ne možemo naći vremena i biti sami sa sobom. Pokušavajući da predvidimo sjutra, nedostaje nam samo sadašnjost.
Društvo podstiče nestrpljenje, frenetičan tempo, stres … i prepuštamo se zanosu ne obraćajući pažnju na posledice, sve dok nas iznenada ne pogodi. Prije ili kasnije obuzme nas svijest da nismo živjeli za nas, već za druge, za sistem, za kompaniju.
Kao da to nije dovoljno, neznanje kako čekati dovešće nas do fizičkih i mentalnih posledica. Nastaće bolesti i lični i međuljudski sukobi, jer nije sve onako kako bismo željeli, a drugi neće moći sve da nam daju odmah.
Strpljenje: život u čekaonici
Međutim, moguće je živjeti život strpljivo čekajući da se stvari dogode prirodno, bez prisiljavanja, bez pritiska, a često i bez traženja. Poslije svakog zalaska sunca dolazi izlazak sunca, a ovo ne zavisi od nas: možemo samo uživati u trenutku i u međuvremenu cijeniti ono što već imamo, sve one stvari na koje smo zaboravili jer smo prezauzeti izražavanjem budućih želja.
Da bi se njegovalo strpljenje, potrebno je smanjiti tempo, koncentrisati se na sadašnjost i živijeti je sa savješću. Sa sigurnošću i spokojstvom da znamo da će budućnost doći pod uslovom da je pratimo dobrim zdravim navikama i pozitivnim stavovima.
Strpljenje nam omogućava da živimo život aktivno, ali strpljivo. Krenuli smo, nastavljamo da idemo naprijed i pratimo život, prilagođavajući se njegovom ritmu. Ne želite da stvarnost ide drugačije, radi se o tome kako znati čekati i ostati smiren, dopuštajući da se stvari dešavaju kada moraju.
Budite strpljivi, pustite da teče
Pustiti vrijeme da prođe ne znači “stajati mirno i gledati kako život prolazi”. Teći s vremenom znači donositi odluke i istovremeno odustajati, birajući rutu kojom želite da idete. I počnite da hodate tempom koji nam odgovara, odnosno smireno, ne očekujući da stignete određenog dana. Ne radi se o tome da ostanete mirni, već da hodate sporim tempom.
Biti strpljiv znači znati kako čekati da nam se ukaže prilika. To takođe znači znati kako uživati u trenutku kada se događa, ni prije ni poslije. Biti strpljiv znači posmatrati život i učiti iz njega, prateći njegov prirodni ritam.
“Ko ima strpljenja, može dobiti sve što želi.” – Bendžamin Frenklin
Izvor i foto: CdM
Tekst objavila: Jasminka Mulić
