“Jedna me mlada žena pitala gdje da nanese parfem, rekla sam joj da ga stavi gdje god želi biti poljubljena”, rekla je svojevremeno Koko Šanel.

Prema nekim pisanjima, svakih 55 sekundi proda se flašica parfema Chanel No.5. Iako možda nije uvijek sasvim precizan, taj je broj još jedna veza s brojem pet koji je za Gabriel Koko Šanel imao posebnu simboliku.

Ova promućurna francuska poslovna žena i ljepotica s elitne pariske scene stvorila je 1921. godine miris koji je napravio revoluciju u načinu na koji mirišu žene. Devedeset godina kasnije Chanel No.5 je vjerovatno i dalje najprepoznatljiviji parfem na svijetu.

S izdašnim nepoštovanjem prema socijalnom etiketiranju i svitom prijateljica i poštovateljki među gradskim “raskalašnim” ženama, modna kreatorka Koko Šanel hodala je po ivici između titula dame i ljubavnice.

Rođena prije 139 godina, 19. avgusta 1883, Koko je sa 12 godina, zajedno s još dvije sestre, nakon majčine smrti završila u sirotištu u samostanu u Aubazineu, gdje je provela sljedećih šest godina. Vjerovatno je to bila jedna od najboljih stvari koje su joj se mogle dogoditi, jer je tamo naučila da šije. Staza kojom je išla na svakodnevnu molitvu u katedrali bila je složena u kružnim oblicima koji su ponavljali broj pet. Koko je smatrala da taj broj simboliše suštinu svake stvari, njen duh i mistično značenje.

Početkom dvadesetih već je bila fenomen u francuskim modnim krugovima. U Pariz je doputovala kao ljubavnica tekstilnog industrijalca Etjena Balsana i 1909. je otvorila butik šešira ispod Balsanovog stana.

Godine 1921. već je imala niz uspješnih butika u Parizu, Dovilu i Bijaricu, bila je vlasnica vile na jugu Francuske i vozikala se okolo u vlastitom plavom Rolls-Royceu.

Potom je željela da stvori miris koji bi mogao da opiše novu, modernu ženu kakvu je ona predstavljala. Međutim, Šanelova je imala buran i složen pedigre, što je, takođe, uspjelo da se uvuče i u njen prepoznatljivi miris.

Miris sapuna i svježe oprane kože ostao je s njom još godinama.

Bila je besprijekorno čista i kasnije, dok se kretala među ljubavnicama bogataša, i žalila se na to kako one mirišu, smrdeći na mošus i zadah tijela.

Kad je odlučila da naruči izradu parfema za najbolje klijentkinje – novi trend među modnim kućama – bilo joj je važno da on bude prožet svježinom. Jedini problem koji je imala jeste da nađe parfimera koji može to da postigne.

Tih dana jedini način da se stvore svježi mirisi bio je da se koriste citrusna voća kao što su limun, bergamot i narandža. Te stvari su veoma svježe i veoma šarmantne, ali se ne zadržavaju dugo na koži.

U to vrijeme su hemičari već uspjeli da izoluju hemikalije po imenu aldehidi, koje mogu vještački da dočaraju te mirise. Međutim, oni su bili izuzetno jaki, pa su parfimeri oklijevali da ih koriste.

Tokom poznog ljeta 1920. godine, Koko je otišla na odmor na Azurnu obalu s ljubavnikom velikim knezom Dmitrijem Pavlovičem.

Tamo je čula za jednog parfimera, sofisticiranog i načitanog lika po imenu Ernest Bo, koji je radio za rusku kraljevsku porodicu i živio blizu Grasa, centra parfemske industrije.

Bo je bio radoznao i odvažan zanatlija te se prihvatio izazova koji je dobio od Koko Šanel. Trebalo mu je nekoliko mjeseci da usavrši novi miris, ali je na kraju izradio deset uzoraka i predstavio ih Šanelovoj.

Imali su brojeve od jedan do pet i od 20 do 24. Ona je izabrala broj pet.

Glasine kažu da je ta smjesa zapravo rezultat laboratorijske greške. Boov asistent je dodao dozu aldehida u količini koja nikad nije korišćena ranije.

Jedan od aldehida miriše kao sapun i vjerovatno je to ono što je, uz ostale sastojke, najviše privuklo Koko.

Koko je Bou tada rekla: “Predstavljam svoju kolekciju 5. maja, 5. mjeseca u godini, pa će ovaj primjerak broj pet zadržati ime koje već ima, to će donijeti sreću.”

Pozvala je Boa i još neke prijatelje u popularni restoran na rivijeri kako bi proslavili i odlučila je parfemom da poprska sto i oko njih.

Svaka žena koja je prolazila pored njih zaustavila se i pitala koji je to miris i gdje se može nabaviti.

Za Koko je to bio trenutak potvrde da će novi parfem biti revolucionaran. Na predstavljanju nove kolekcije 5. maja 1921. namirisala je stvari novim mirisom i poklonila flašice odabranim prijateljicama iz visokog društva. Uspjeh je bio trenutan.

Šanelova je kasnije rekla: “To je bilo ono što sam čekala. Parfem kakvog nema. Ženski parfem, koji miriše na ženu.”

Miris, koji sadrži jasmin, ružu, sandalovinu i vaniliju, bio je momentalni uspjeh, djelimično i zbog genijalnih marketinških štosova same Koko Šanel.

Jednom prilikom je svim američkim vojnicima koji su se zatekli u Parizu potpuno besplatno ponudila bočicu parfema kako bi je oni po povratku kući u Ameriku poklonili svojoj djevojci ili ženi.

Elegantna pravougaona bočica nije bila prva za najprodavaniji parfem svih vremena. Kako se prvobitno bočica sa zaobljenim vrhom pokazala previše krhkom, Koko je osmislila novi oblik inspirisan “Place Vendomeom” u Parizu. Dodala je legendarno duplo “C” crnom voštanom pečatu na vrat bočice iz 1921. i najpoznatiji logotip u svijetu je kreiran.

Chanel No.5 je postao dio kolekcije Muzeja savremene umjetnosti u Njujorku 1959, a postao je i tajno oružje mnogih slavnih ličnosti poput Merilin Monro i Nikol Kidman.

Kada su Merilin Monro u jednom razgovoru pitali u čemu odlazi na spavanje, kratko je odgovorila: “Samo Chanel No.5, naravno.”

Parfem Chanel No.5 je zauvijek postao simbol ženstvenosti i luksuza.

Izvor i foto: CdM

Tekst objavila: Jasminka Mulić