Jasno je da pravila nema, jer su neka djeca znatiželjnija, nestašnija, manje osjetljiva, dok će neka druga svako zadirkivanje doživjeti kao trauma.

Većina roditelja dođe u dilemu koliko treba štititi dijete ili koliko ga treba pustiti da stiče svoja iskustva. Jedan od važnih kriterijuma je uzrast  djeteta. Dok je sasvim malo, udovoljavanje većini djetetovih želja je primarni zadatak roditelja. Malo dijete plače kada je gladno, mokro, uplašeno. 

Kako dijete raste, proširuju se i njegove potrebe i zahtjevi, pa su česte situacije u kojima je roditelju najlakše uskočiti, riješiti problem umjesto djeteta. Ali, iako roditelji znaju da trebaju pustiti dijete da pogriješi, često ga pretjerano štite i ne dozvoljavaju mu da samo stiče iskustva.

Važno je dobro poznavati svoje dijete, kako biste na osnovu toga mogli predvidjeti moguću reakciji na određenu situaciju.

Roditelj griješe kada se oni umjesto djece bore za njihovu poziciju u vrtiću ili za ljuljašku u parku. Uzrok roditeljskih grešaka je i stav da ne žele biti kao njihovi roditelji, zbog čega najčešće previše tetoše dijete. Ipak, kako dijete raste, sve su mu potrebnije čvrste i jasne granice. Ako ih nema dijete postaje razmaženo, traži da mu se ugađa i popušta, a manipulacija postaje pravilo ponašanja. 

Vaspitanje  je zahtjevan i dugotrajan proces i sigurno ćete uz malo dobre volje i strpljenja uspjeti pronaći sredinu između strogosti i popustljivosti. I znajte, oni koji uz roditeljsku ulogu zadrže i ostale uloge u životu ponašaju se manje zaštitnički prema djeci.

Izvor i foto: Avaz.ba

Tekst objavila: Jasminka Mulić