Druga godina je vrijeme kad djeca najčešće prolaze kroz faze odbijanja hrane. Nekada sve počne i ranije i nema te sile kojom ćete ih natjerati da nešto pojedu ako to ne žele…

Možete moliti, preklinjati, navijati, bodriti, siliti, vikati, prijetiti, ali vjerovatno nećete pobijediti. Oni će ili plakati i bacati tanjirić s hranom ili će kopkati po njemu i s gađenjem posmatrati taj grozan grašak, salatu ili komadiće mesa. Pojesti neće, to je sigurno. I to je razlog zašto neće upaliti vaš trud i nerviranje. Bolje je smiriti se, dalje nuditi djetetu sve što ste skuvali i strpljivo čekati taj trenutak kad će samostalno odlučiti probati taj grozomorni grašak…

Što sve vaše izbirljivo dijete misli za porodičnim stolom:

“Pribor za jelo mi je pretežak za držanje.” Ako su kašika ili viljuška prevelike za držanje, dijete se čak ni neće potruditi da se samo uhvati u koštac s hranom. Pružite mu privlačan pribor za djecu, toliko malen da ga dijete može bez problema držati.

“Stolica mi nije udobna.” Baš kao što vi volite biti dobro pozicionirani kada jedete, vaše dijete takođe želi udobno da sjedi. Dijete treba sjediti na odgovarajućoj visini i da mu je hrana u tanjiriću lako dostupna.

“O, koliko hrane na tanjiru”. Stavite li na djetetov tanjir previše hrane mogli biste ugasiti njegov apetit. Bolje je dati malu količinu na velikom tanjiru.

“Bojim se da ću se opeći.” Ako se jelo još dimi, dijete će već znati da je jelo opasno vruće i da ga ne treba jesti.

“Ne sviđa mi se ukus.” Dajte prednost manje začinjenoj hrani.

“Gadi mi se.” Hrana koja je previše suva ili previše ljepljiva, može se zalijepiti djetetu za nepce i izazvati povraćanje. Pripazite i na teksturu i izgled.

“Ovo je zeleno. To neću jesti?” Djeca imaju instinkt da zelene stvari mogu biti opasne po zdravlje ako se pojedu ili čak otrovne pa ih nikako neće pojesti.

Odbijanje hrane je, uz jasne rečenice ”To je moje!”, znak da je vaše dijete počelo otkrivati svoje “ja” i taj divan osjećaj da može kontrolisati dio svog života. Hrana je svakako odlično područje za vježbanje tog novog osjećaja i upućivanje poruke:”Nisi mi šef! Ja sam sam svoj šef!”

Imajte na umu da zato vaša reakcija na djetetovo brljanje po tanjiru može stvari dodatno pogoršati. Dijete će brzo shvatiti da mu se više posvećujete kad se igra s hranom i zaključiti da tako može manipulisati vama da bi dobilo vašu pažnju. Što više i burnije vi reagujete, to ćete više podsticati takvo neželjeno ponašanje. Zato samo opušteno. Nemojte niti pregovarati i ucjenjivati: “Samo još jedan zalogaj za…”, ili “Poslije večere ćeš dobiti dezert”. Radije recite nešto tipa: “Grašak imamo danas za večeru. Ne moraš ga pojesti, ali drugog jela nemamo umjesto toga.” I toga se zatim čvrsto držite.

Pokušajte za promjenu sami sjesti za sto, jesti svoj obrok s uživanjem, opušteno razgovarati s djetetom i time mu pokazivati kako trenuci porodičnih obroka mogu biti ugodni, a hrana razlog za zajedničko uživanje.

Izvor I foto: Roditelji.me

Tekst objavila: Jasminka Mulić