Promocija knjige "Zaboravljeni dečak" Saše Nišavića održana je večeras u galeriji Centra za kulturu.
Govoreći o knjizi Slobodan Zoran Obradović je kazao da je zadovoljstvo i spoznaja da je književno nebo i svijet pisane riječi bogatije te  da smo  još jednom ponosniji na to koliko je kvalitetnih autora iznjedrilo i njedri Polimlje svojom magičnošću, nečim duboko utkanim, prirodnim, istorijskim ili nečim što već prelazi s one strane stvarnog. 

„Šta je to što damara, tutnji, bukti, gori u našim ljudima i želi iz dubine iz suštine iz nutrine  iz misli da se ovaploti kroz stih kojim bi da se izreče ono neizrečeno ili pak neizrecivo, spoji ovovremeno i ono onovremeno, približi ono realno, da izmiješa sjećanja i stvarnost, da pomiri odlaženja i susretanja za tišinu da pronađe zvuk, a sve to i mnogo više pronaćićete u knjizi koju večeras predstavljamo", kazao je Obradović.

Obradović navodi da su stihovi u knjizi „Zaboravljeni dječak“  izbrušeni do granice da se rečenice samo slute ne zbog škrtosti na riječima pjesnika već, kako je kazao, potrebe da čitanje pretvori u zajedničko putovanje kroz nutrinu- njega koji piše i nas koji čitamo.
„I u tom stilu gdje  riječi koje i ne napisane stvaraju oko vas stotinu slika, postanete svjesni osobenosti pjesničkog izraza Saše Nišavića", istakao je Obradović.

Za Božidara Zejaka  poezija Saše Nišavića je lijepa poezija i prirodno stanje. Kako je istakao  to nijesu neka vrtoglava stanja u kome se ne snalaze Bogovi i ljudi, to je poezija koja ima mnogo zapitanosti, a vjerovatno i malo odgovora. 
„I kad čitalac uđe na kapiju „Zaboravljenog dječaka“ prva pjesma je „Riječi „ dakle, riječ, to čudo ljudsko, za njom i Slavomir traga, on silazi u utrobu zemlje da nađe i zavjetnu i drugu riječ, a kakva je to riječ –vjerovatno neka posebna. Slavomir me je vratio u neko stanje kada se malo više uživalo u čitanje poezije, jer razvoj tehnologije i drugačiji način viđenja svijeta po malo su nas pomjerili. Riječ se ne smije pogaziti niti knjiga poništiti“ zaključio je Zejak.

Autor kaže da se za naslov knjige odlučio iz razloga što je sve više zaboravljene djece, zaboravljenih ljudi, zaboravljenih prijatelja.
„Meni se desio dječak na stanici koji je stajao i dugo mi mahao dok je voz odlazio prema sjeveru. Eto to je taj zaboravljeni dječak. Dobro je biti dijete", kazao je Nišavić.
Za njega je poezija razgovor odabranih i uzivišenih te da se sve može „pretvoriti“ u poeziju.
„Moja poezija je jedno tamno pjevanje i vječita borba između dobra i zla.Inače dobar pjesnik o svemu može pisati, a ja se nadam da bar malo pripadam njima.Kako je Miljković rekao i Ajnštajn se može prepjevati, i upravo je tako, poezija je sve i kad pričamo i gledamo i dišemo",  kazao je Nišavić.
Pored knjige „Zaboravljeni dječak“, Nišavić je objavio i zbirke pjesama „Pridržavanje duše“, „Košuljica“, „Grebeni“, a uskoro izlazi i njegova nova knjiga, koja će biti prevedena i na engelski jezik.