Danas na programu Radija Bijelo Polje od 17:30h u okviru serijala "Fantastične priče" emitujemo priču, Jasmine Hanjalić “Sa onom koja gmiže oko mene”, objavljenu u zbirci Nevidbog.
Serijal emisija Fantastične priče emitujemo u susret VII Regionalnom festivalu fantastične književnosti REFESTICON 2019.
***
Sjedeći u malom čamcu na Plavom jezeru i čekajući da riba zagrize, odlučio sam gdje ću sagraditi kolibu. Otkad sam se oženio Torom, roditeljski dom postade tijesan. Pošto je oko moje doline bilo mnogo šume, a ja vješt s drvetom, zamisao se ubrzo ostvari. Radon je dobar ribar drvosječa – govorili su!
Kad bez dječijeg plača u novoj kolibi dođe i napola prođe i treće proljeće, vračara Suma, vidjevši više puta moje namrgođeno lice, posavjetova me da pođem u Proklete planine i pronađem Jezero sreće. Uvjeri me da boginja Živa mnogima usliši želju pošto stignu na najviše jezero i preplivaju ga za punog mjeseca.
Kazivali su stariji ljudi da je zlatokosa boginja očarana “gorskim okom’’ među teško prohodnim planinama i hridima. Jezerce je i zimi i ljeti toliko bistro da se može piti umjesto vode. Okruženo visokim jelama, borovima i smrčama, najčešće se zeleni, a za lijepa vremena nebo se u njemu vidi kao u ogledalu.
Baba Suma mi reče još i to da boginja voli poljsko cvijeće. Pošto sam čuo da su joj ljudi nosili nakit i zlatnike, zamolih majku da mi podari svoju jedinu srebrenu narukvicu, naslijeđenu i brižno čuvanu. Ona istog trena iz drvene kutijice izvadi najvrijedniju uspomenu i poželi mi sreću. Suze joj nakvasiše zabrinute oči, a lice se zgrči od zloslutnje.
Noć uoči polaska više sam bdio nego što sam spavao. U zoru izađoh ispred kolibe i naklonih se istoku, zazivajući sreću od moćnog Svantevida. Obuzimala me studen kao da mi je kroz vene tekla hladna rijeka Ljuča i, umjesto u moje Plavo jezero, koje sam gledao s prozora otkad znam za sebe, uvirala u moja njedra.
Skupljena u gunj poput krivca, Tora me je ćutke gledala. Odlazak u planine plašio ju je; molila me je da ne idem, ima vremena, rodiće... Ali otkako mi Suma probudi nadu, nisam imao mira. I nije me bilo strah, mada su mnogi ostavili kosti na Prokletim planinama!
“Vratiću se, obećavam.’’ šapnuh Tori na rastanku.
U početku sam pješačio poznatim stazama. Naiđoh na proplanak koji je izgledao kao izvezen poljskim cvijećem pa ubrah veliki buket. Ubrzo stigoh i do uzvišenja na kome je, poput starca urušenog zdravlja koji čeka kraj, stajao 61 kameni zid. Gradina, pomislih, oko koje Crnbog i zli dusi često navraćaju! Dobro sam ih osjetio na svojoj koži - jedva sam ostao živ! Prvo, čim sjedoh da jedem, začu se snažan tutanj – velika stijena se kotrljala pravo na mene! Ni sam ne znam odakle mi snaga i brzina kojom sam skočio i za dlaku izbjegao smrt! Poslije se Crnbog opet javi: u jednom šumarku propadoh u rupu, vješto i s namjerom skrivenu. Kao da se zemlja otvorila! Majko moja! Jedva, više slučajno, u letu dohvatih mladu omoriku i uz pomoć štapa se izvukoh na stazu. Pogledah dolje, dno se nije vidjelo...
***
Priču u elektronskoj formi možete naći na portalu www.refesticon.com
http://refesticon.com/dokumenta/NEVIDBOG%20ORIGINAL%20ZBIRKA.pdf
Audio snimak na kanalu soundcloud
Fantastične priče na programu Radija Bijelo Polje ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom od 17 časova i 30 minuta.
Redakcija Radija Bijelo Polje
