Zoran Petrović: Tuga uvek piše najbolje romane (video)

Autor multižanrovske sage Praznik zveri, Zoran Petrović, književnik iz Beograda, smatra da najbolja umjetnička djela nastaju zbog velike tuge, a nikada iz bezgranične sreće. Prema njegovim riječima tako je i nastao prvi roman koji je objavio zbog ljubavnih problema, a onda počinje ispredanje priče sa elementima epske i folklorne fantastike, vapirima i alternativnom istorijom, čoji su pojedini djelovi prevedeni i na engleski jezik. 

U razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem, za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje, ovaj pisac, pripovjedač, muzičar, kompozitor, i master psihologije navodi kako inspiraciju doživljava onog momenta kada čujem glasove likova iz romana.

''Čujem šta likovi pričaju, onda brže bolje to zapisujem. Koliko god to ludo zvučalo, ja čujem te ljude, koji izgovaraju te reči, kada ih samo čujem ja pišem dijalog, scenu, gde znam da se nešto odvija. Onda pišem opis te scene i vrlo mi je važno da opišem, kao kad idete kamerom u filmu. Tako funkionišem'', pojašnjava proces stvaranja nekog djela Petrović. 

Ovaj multitalentovani umjetnik otkriva kako se i u knjigama i muzici najviše bavi ljudima.

''Bavim se interakcijom ljudi, psihološkim profilima, a apsolutno je to sve povezano i kroz psihologiju i kroz muzičke tekstove, moje priče, romane, kroz video igre'', napominje autor zbirki poezije, krimi romana, zbirki priča i pisac čije su priče objavljene i u zbirkama festivala REFESTICON. 

Petrović je govorio o tome kako ga je fantastika privukla, zbog čega traga za vampirima kojima daje ljudske karakteristike i priliku da vole i budu volje i na koji način stvara nova natprirodna bića. 

Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu. 

 

RAZGOVOR 

DR: Kako uspjevate iz više profesionalnih aktivnosti tokom života kojima se i danas bavite da se profesionalno posvetite pisanju i književnosti? 

ZP: Postoje određeni periodu u kojima su neke moje aktivnosti imale primat. Od malih nogu je to bila prvo muzika, pa pisanje priča, onda psihologija, pa muzika i kniževnost. Od četrdeset i neke godine, zbog jedne teške ljubavne priče, sam krenuo u autobiografsku dramu, kao psihoterapeutski zahvat, da ispraznim negativne emocije iz sebe. Iz toga sam krenuo ka navećoj ljubavi u književnosti, a to je fantastika.

Recimo prošle godine sam završio album pod lebelom En Bard, ali za to vreme nisam ništa pisao. Kada sam završio Dopisane, peti deo Praznika zveri, onda sam počeo da radim nešto drugo. Apsolutno je nemoguće, i ne volim da mešam mnogo to. Međutim, to utiče na inspiraciju. Ja se i u svojim knjigama i muzici najviše bavim ljudima. Interakcijom ljudi, psihološkim profilima, a apsolutno je to sve povezano i kroz psihologiju i kroz muzičke tekstove, moje priče, romane, kroz igre, jer u video igrama koje su ozbiljne i tu je važna priča. Čitavi timovi ljudi potkrepljuju i unapređuju tu priču. 

DR: Ono što je primjetno u Vašim djelima jeste da se priče mogu vizuelizovati, mogu postati i serije, filmovi i video igre. 

ZP: Prilikom samog pisanja, inspiracija je tu nonstop, tu su desetine, stotine priča, motiva, ali ih ne možete odjednom staviti u jednu priču ili na papir. Ja inspiraciju doživljavam onog momenta kada čujem glasove, koliko god to ludo, da se laički izrazim, zvučalo, ja čujem te ljude, koji izgovaraju te reči, kada ih samo čujem ja pišem dijalog, scenu, gde znam da se nešto odvija. Onda pišem opis te scene i vrlo mi je važno da opišem, kao kad idete kamerom u filmu, i kreće akcija. Tako funkionišem. Tek kada čujem i vidim u isto vreme onda pravim materijal koji ide u roman, do tad su samo segmenti ili opis ili dijalog. 

DR: Znači potrebno je audio-vizuelno da to obradite u svojoj svijesti ili podsvijesti? 

ZP: Tako je. To kod mene tako radi. Neki put idem kroz kuću i smejem se, onda me ukućani pitaju - šta ti je, kažem - ovi moji nešto pričaju. Čujem šta likovi pričaju, onda brže bolje to zapisujem. Ako mi nije kompjuter pri ruci upišem u telefonu. Sam sebi pišem poruke, beleške, makar bila jedna reč. Neki put se dogodi da od jedne pročitane reči, ili reči koja mi se javi, ispadne ceo pasus. 

DR: Znači prije svega napravite bilješku neke svoje ideje? 

ZP: Čak i ako ne znam gde će to da se pojavi. U tim belešlama imate bar tri različite priče ili roman kome će to možda biti namenjeno. To jednostavno dolazi kako dolazi. Dok se ne fokusiram i sednem da napišem i onda pokušavam da vizuelizijem i doživim sve to za konkretan roman koji pišem. Ali ovako u toku dana to su udari inspiracija sa više strana i na različite načine.

 DR: Znači doprinosi to što se bavite i muzikom i drugim granama umjetnosti? 

ZP: Pa svakako. Sad koliko i šta doprinosi je pitanje. Prva pesma koju sam uradio u novom ciklusu vezana je direktno za vapire, tu možemo reći da je moje bavljenje fantastikom i vampirologijom uticalo na muziku. Onda opet možda muzika u nekom trenutku utiče na mene dok pišem. Ne slušam svoju muziku dok pišem, to su uglavnom neke klasične kompozicije, klavir ili gudački instrumenti. 

DR: Za one koji poznaju Vaš rad mogu reći da su u pitanju djela koja su ostvarila veliki uticaj na fantastiku u regionu, prevode se na engleski jezik i objavljena su kod velikih izdavačkih kuća, kao što je Otvorena knjiga. Postavlja se pitanje da li je fantastika izabrala Vas ili ste se priklonili tom obliku književnog stvaralaštva? 

ZP: Svakako da je ona izabrala mene još dok sam bio dečak. A što se tiče tog oblika odabrao sam da pišem o tome jer mi je to najbliskije. U jednom periodu života sam živeo nešto iz svojih priča. To može nekome da deluje i ludo i zastarašujuće. Neko ne voli ni da sluša o tome, poput bivše žene koja je govorila da je to plaši. Mada sam još sa dvanaest godina pisao neke priče opise igara, još tada sam pokazivao interesovanje za to. Imali smo neke kružoke kada se skupimo u dvorištu obdaništa i noću pričamo strašne priče, plašimo jedne druge. Kasnije, nakon vojske, sa osamnaest, devetnaest godina sam se družio, u najmanju ruku, sa čudnim ljudima. Jednostavno krajem ’80-tih i početkom ’90-tih niste bili zanimljivi ako niste znali nešto iz oblasti okultnog. Verovatno je bilo i drugih društva u Beogradu u tom periodu, ali ta neka društva koja su se kretala u Akademiji, SKC-u, KST-u, tamo gde sam ja izlazio, uglavnom sam znao ljude koji su se bavili takvim stvarima. Da li je to hiromantija ili astrologija, demonologija, vampirologija, kao što je mene zanimala, nije važno, ali se uglavnom o tome pričalo. Mi smo pričali o vampirima i demonima, ne samo priče, nego se svašta dešavalo i svašta sam video uživo. Ali o tome inače ne pričam ovako javno. 

DR: Imajući u vidu sve navedeno postavlja se pitanje direktnije od prethodnog. Kako je to biti vampir među piscima? Obzirom da pišete horor priče i o vampirima, čak ste pomenuli da su to vampiri koji imaju potrebe za beskonačnim životom? 

ZP: Moram iz početka. Kako ste pomenuli vampir među piscima, svakako nisam jedini, Tešić na primer, u Kletvi Kainovoj, i ima ih još svakako. Međutim, moji vampiri su drugačiji. Vraćam se u ’90-tu i film Intervju sa vampirom, rađen po knjizi En Rajs, iz 1976. godine. Ona je napravila presedan. Potpuno je promenila postavku, vampir više nije bio zver. Ja sam to opet psihološki, strukovno, povezao sa serijskim ubicama i psihološkim trijasom. Znači nemogućnost odlaganja potreba, sad i odmah, zadovoljenje tih potreba, odsustvo empatije, odsustvo griže savesti, to su konkretno karakteristike serijskih ubica. Šta je vampir no serijski ubica. Ona je tu postavku, vampira koji ustaje iz groba i muči svoje ukućane, pre svega ženu i familiju, a onda i celo selo, izmestila na humaniju perspektivu. Vampir kod En Rajs brine o čoveku, totalno nešto neverovatno. Posle su to u nekim filmskim i književnim serijalima produžili, ali ne na taj način. Previše su otišli u ljubav, razvodnjeno je sve to. Ali i dalje postoji ta premisa, imamo vampira koji brine o čoveku, koji može da voli ljudsko biće, može da bude voljen od strane ljudskog bića, takav vampir je onaj koji se pojavljuje u Prazniku zveri. Naravno ima tu i beskrupoloznih serijskih ubica, pravih zločinaca koji se pojavljuju sa dna ljudske lestvice, moralne i tako dalje, ali postoje i oni koji su dobri vampiri. Jednu izreku sam napisao kao najavu za jedan od delova ’’Kakav čovek za života, takav vampir za neživota’’, tako je otprilike neki sled, tok misli, koji je došao do tog vampira koga sam oblikovao na taj način. 

DR: Znajući Vaš opus i to kako stvarate, shvatamo da se u pričama ispituju ljudske karakteristike. Ako pođemo od toga da ljudi teže za beskonačnošću i besmrtnošću, a istovremeno imaju probleme kao što je ljubav, koja Vas je i postakla da pišete, da li Vam onda takva pitanja sa kojima ste se i sami suočavali doprinose da izvačite ideje iz okultnog, onda iz psihologije, kao nauke o čovjeku, a zatim i fantastike, koja nas okružuje i koja Vas je gradila? 

ZP: Najviše sam izvlačio ideje, odnosno postavke kako sam to video, iz psihogije i kriminologije. Ljubav nije problem nikako, ona je osećanje koje je najlepše i najsnažnije. Možda mržnja ume da bude jače osećanje, ali to je za debatu. Ljubav kao ljubav nije problem, ali je u toj knjizi bio problem zbog toga što sam se zaljubio u zauzetu ženu. To je autobiografska knjiga apsolutno. To je bila ogromna ljubav, ali nije mogla da bude ostvarena u svom punom intezitetu jer je žena bila zauzeta. I dan danas savetujem samo nemojte ići u vezu gde postoji još neko. To je najstrašnije što možete sebi da uradite i najveći pakao. 

DR: Ali to je izgleda dobro za literaturu? 

ZP: Uvek najbolja umetnička dela nastaju zbog velike tuge, a nikada iz bezgranične sreće. Tuga uvek piše najbolje romane, slika najbolje slike.

Da se vratimo na priču o mom pisanju. Praznik zveri je trebalo da bude psihološki triler, vampiri i fantastika su se bukvalno pozvali. Kako sam rekao slušam vidim i tako dalje. Kako je to bilo? Jednog dana došla je ideja da napišem psihološi triler. U nedogled odlažem pisanje i kažem večeras počinjem. Siđem ispred zgrade i posmatram ljude. Zakuca mi se pogled u čoveka koji je zanimljiv, čudan, čudno obučem. Lepo je vreme on je u nekom sakou debelom, sa vojničkom tašnicom i gleda u devojku koja radi trafici. Ja ostanem po strani baš me interesuje šta se dešava. On je sačekao da prođu svi kupci i tek kad je ona ostala potpuno sama je prišao i nešto pitao. Ja se spremio, mislim gotovo je, ovaj mora da se ’apsi. Kada je  otišao prilazim i pitam – komšinice, recite mi šta je ovo bilo u pitanju? Kaže - on je malo povučen i čudan. Uvek me pita isto - da li imate stripoteku. Ja sam video odmah da nešto nije u redu sa čovekom. Kažem joj i Vi i ovaj gospodin, ćete večeras ući u moju knjigu, pisaću o vama. Ona se oduševila.

Ja sam zaista došao kući i napisao i video njega kao eventualnog  počinioca tog prvog zločina u toj mojoj knjizi koja uopšte nije trebalo da bude ni fantastika, ni trilogija, ni saga. Znači psihološki triler o serijskom ubici, onome o čemu sam čitao i o čemu znam puno. Kao što i kažu treba pisati o onome što poznaješ, ja sam se toga dražao i krenuo. Onda ide prva glava, druga glava i javlja mi se jedna žena za koju se pričalo da je veštica, iz okoline Kalinić pijace. Znao sam je lično, eli ne javlja se telefon, već mi se javlja u glavi. Ja pišem o tome, Hadži Ruvimovoj ulici i tom delu gde sam pre stanovao i nonstop mi dolazi u glavu. Tako nazovem poglavlju Veštica s Kalinić pijace. što sam posle menjao.

Jednostavno ta neka ljubav prema fantastici je tu. Tu je ona našla mene, jer kaže - čekaj, voliš fantastiku, a nećeš da pišeš o nama. Tu su onda došli i vampiri i veštice i razna čuda i počeli da pričaju samnom u toj nekoj mojoj inspiraciji i tako je počeo taj Praznik zveri.

Kako sam završio prvu knjigu, istog momemta kad sam završio poslednje slovo, video sam da to ne može da bude jedina knjiga i počeo da razmišljam. Već sam video nastavak, da je tu zamak, da moram da objasnim šta se to dešavalo u prošlosti, da bi došlo do toga u 20. ili 21. veku u Beogradu. Onda sam tražio zamak o kome nije pisano, a koji je bio interesantan i nisam mogao dugo da nađem. Onda slučajno nađem link sa tekstom ''Da li mislite da ovde žive vampiri - zamak Elc''. I ono što me navelo da tragam uvodna rečenica na sajtu ''Dobrodošli na sajt zamka Elc, među vama smo 850 godina''. Ne kaže naše porodice, naša tradicija, već grofica i grof govore za sebe. Među vama smo... tako je meni to zvučalo. Ispod toga ime Angelika i poziv ''zakažite posetu zamku''. Počinjem da pišem i u momentu mi krene svest, ili podsvest, u tom pravcu da se ubacim u ulogu vampira koji je nekada davno živeo u tom zamku pa sada piše toj grofici. On kaže ''Da li ste to zaista Vi ili me čula varaju, da li smo se upoznali u severnoj kuli zamka 1400 i neke?''. Ja to napišem, ali nisam poslao. Celo pismo sam tako napisao, a onda napišem i odgovor u ime te grofice i tako krene i nastavak, potpuno neplanirano. 

DR: Govorili ste o inspiraciji, a sada o tome kako nastaju likovi. Ne možemo izbjeći kada je Vaše stvaralaštvo u pitanju da ne pomenemo kako osim toga što pišete o ličnostima iz istorije, obrađujete bića koja su poznata u našoj tradiciji i folkloru, ali i stvarate bića koja do sada nijesu bila prepoznata u toj folklornoj fantastici. Kreirate bića, kao sadržaje za video igre? 

ZP: Ja ne pravim video igre, već tekstualne sadržaje. Još pre dvadeset godina sam radio u kompaniji 3DO, na začecima interneta i sticajem okolnosti su prepoznali moju ljubav prema fantastici. Tada sam radio kao Bard Legend, moj avatar, i imao sam zadatak da okupim ljude i pričam im priču iz te igre. Sat, dva ste morali da izmišljate ili pripremite materijal.

Međutim, u tim igrama ste vezani za onoga ko je osmislio igru, dok se u svojim knjigama trudim da napravim nešto novo. Koliko sam uspeo najbolje čitaoci znaju. Nastojim da napravim neka bića koja su drugačija. Ne možete napraviti nešto apsolutno nikad viđeno, novo. Do sad je mnogo toga već rečeno, da ne kažem sve, ali nešto uzmete odande, odavde, iz sovje kreacije. Evo na primer, Belunke, koje ne postoje u mitologiji. To je moje biće. Ja ne sednem pa kažem evo sad ću da smislim biće. Jednostavno dođe priča.

Baš u drugom delu Praznika zveri, priča je tekla tako da postoji nadbiskup Aldvin koji želi da zauzme zamak Elc. Njegovi vojnici su imali odore bele kao sneg. Deo priče je zaista preuzet iz istorije. Dodao sam to da kada im se rodi muško dete ubijali bi svoje neveste, a onda su duše tih nasilno ubijenih žena postajale Belunke i obitavale u tim šumama između teritorija nadbiskupa Aldvina i zamka Elc i radile svašta. Postojale su određene pesme koje ste morali da im pevate da bi ih umirili. Sve to liči na nešto iz mitologije, ali je moje. Trudim se da to bude malo drugačije. Da ti opisi, koje često koristim da se napravi atmosfera, ne da budu preterano dugi, da se krene u akciju, nema mnogo odlaganja. 

DR: Među književnicima koji su pisali o vašoj novoj knjizi je i profesor Zoran Živković koji navodi da će je ljubitelji žanra rado čitati roman, jer je u pitanju jedinstvena alternativna povjest koju je mogla da iznjedri samo osobena spisateljska imaginacija. Tako primjećujemo da pored toga što nastaju nova natprirodna bića, zatoim likovi, iz različitih iskustava, čak i Vaše života, važnu ulogu je zauzela i istorija. 

ZP: Što se tiče istorije ja uvek kažem da poznajem istoriju mnogo manje nego što bih voleo. Kao što bih sportom trebalo da se bavim, a nikada nije bilo prilike za to, nego sam se uvek okretao nekim drugim stvarima. Tako je i istorija, kao nauka, uvek bila u zapećku, dok nisam shvatio da ustvari istraživanjem istorije, ne govorim o opšte poznatim primerima, već o detaljima koje čovek koji se ne bavi istorijom nikada neće saznati. Kao što je pitanje kakvi su bili odnosi na granici između Vlaške i Osmanskog carstva? Ko se ne bavi istorijom njega to ne interesuje. A ja sam išao do toga i kako su bili obučeni, šta su radili, šta su jeli. Ne zbog toga što je to posebno interesantno, nego zbog toga što iz svake sitnice, prilikom istraživanja nikada ne znate na šta ćete da naiđete. Jedna reč je dovoljna da krene lavina inspiracije da napišete pasus, dva, čitavu priču. To istraživanje je zbog toga važno jer vi ćete od sto posto materijala možda iskoristiti pet ili tri posto, kojih nema cenu. Kao onaj zamak Elc. Zbog te jedne rečenice sa kontaktom za viđanje sa tim ljudima, ili možda neljudima, je došla cela priča. Interesantno je pomenuti za taj zamak, da je na primer Konstantinopolj napadima odolevao četrdesetak dana, dok je Elc odolevao napadima tog nadbiskupa četiri godine. Postavlja se pitanje šta su jeli sve te godine. Napadači su podigli svoj zamak, koliko je to trajalo, sa koga su granatirali zidine. Ja sam to objasnio vampirizmom. Apsolutno je nemoguće da vi četiri godine imate takve zalihe. 

DR: Upravo zbog toga i pitamo, zbog tog načina pripreme i istraživanja. Primjećuje se da je istorija važna zbog kreiranja priče, ali vi i dodajete promjene toka istorije. Na koji način se pripremite za te detalje, šta čitate? 

ZP: To je sad stihijski. Recimo znao sam da ću treći deo pisati o Vladu Cepešu, jer mi je jedan od omiljenih istorijskih likova, delom i o Kosovskom boju, par mojih legendi. Onda sam čitao nešto što je vezano za Vlada i došao do Hamfrizovog romana Vlad - poslednja ispovest. Tu sam knjigu uzeo da vidim kako je ostavreni i priznati pisac prišao toj temi. Veoma je lepo ispalo. Čak su mi se dve, tri scene dopale da sam bio ljubomoran što nisu moje. Neki pisci imaju tu moć da vas potpuno uvedu u taj svet. Da vi kroz dve, tri rečenice više niste tu. To ne može svaka knjiga i svaki autor. Hamfriz je to uspeo. Osećao sam da pripadam tim scenama i da mi je toliko blisko, ali ne mogu da plagiram. Zbog toga sam kontaktirao Hamfriza, koji mi je odgovorio u roku od nekoliko sati. Interesovalo me da li je ta scena istorijski dokumentovana ili je fikcija. Reč je o odnosu Vlada Cepeša i Mehmeda Osvajača, dok su bili deca. Jer su Vlad i njegov mlađi brat Radul, bili taoci na dvoru u Jedrenu i kontaktu sa Mehmedom, ali i sa Marom Branković, koja je takođe bila talac na dvoru. Nju sam upleo u priču i dao joj veliki značaj i povezao sa njegovim odnosom sa vampirima koji su došli iz Rimskog carstva. Hamfriz je rekao da je ta scena bila takva istorijski ali je on dao melodiju da bude nešto posebno. Onda sam ja uradio isto to, samo na svoj način.

Bitno je i čitati dela ne samo istraživati istoriju. Čitate enciklopiedije i knjige o tom periodu koji vam je bitan, pogkledate neki film, pročitate knjigu, to je otprilike važno da bi ušli u taj svet. Šta će vas od toga privući to se nikad ne zna. To je ono najlepše u pisanju, vi napravite jedan scenario i u jednom trenutku od tri glave ispadne sedam. Uglavnom ta širina, ta priča koja se gradi kad sednete da pišete. Dok ne sednete imate jednu viziju, kad sednete onda se potpuno menja.

Evo jedan interesantan, a malo strašan, primer u vezi sa mojim načinom pisanja. Tada sam zablokirao pisanje nekoliko meseci. Naime, u četvrtom delu, gde je Hajduk Veljko došao u neko mesto da istražuje ubistava i da reši problem. U tom selu ja vidim njega i kuću, znam da treba da ide kod sveštenika koji ima podatke. Postavka je takva da lik izlazi, posmatra okoliku, kreće prema vrbaku i ide prema porti. U tom trenutku dok ispisujem ja čujem, sa moje desne strane, ženski glas koji kaže ''Zamislite da se na ovakvoj lepoti, ovakve strahote dešavaju''. Nisam znao ko je to. Čuo sam mladi ženski glas u glavi jasno i glasno. Ta osoba nije planirana, nije postojala u mašti. Ja sam tu stao i dva mecesa ni makac. Pokušavao sam da saznam iz podsvesti, iz snova, razmišljajući ko je. Kada sam saznao nastavio sam dalje. Da više ne otkrivamo zbog čitalaca.

Možda ovo nema veze sa istraživanjem, više sa inspiracijom, ali takve stvari se dešavaju i tokom istraživanja.

Takođe, interesantno za moje pisanje su i te neverovatne koincidencije koje se dešavaju. Zapravo nešto što nisam znao iz istorije, ispostavi se da je to upravo tako bilo kao što sam izmaštao i napisao. Evo jedan jeziv primer. Dolazim kući 2016. godine u sred pisanja prvog dela. Devojka me zove i kaže ne radi televizor. Zatamnjena slika, a ide tom. Pritiskam dugmiće po daljinskom ništa. Program se čuje, u emisiji pričaju o logoru Crveni krst u Nišu i ubijanju logoraša. Nikako nisam mogao da promenim kanal. Toliko zabezeknut situacijom nije mi palo na pamet da izgasim televizor iz struje i emisija je otišla do krja. Ja sam rekao da moram o tome da pišem i tako je bilo. 

DR: Govorite i o čitanju drugih djela. Šta je to što bi izdvojili, što ste iščitavali tokom godina, ali da nije u pitanju samo fantastika? 

ZP: Upravo je to bitna stvar, ne smao fantasika. Pisci fantastike danas, mislim na domaće autore, misle da je dovoljno, gledanje filmova i čitanje knjiga iz fantastike. Upravo ne. Da bi ste pisali, ne samo fantastiku, nego bilo šta, morate da čitate klasike. Ne sve klasike, kome šta leži. U klasicima je osnova. Najpre bih izdvojio autore ruske priče poput Čehova, Gogolja, zatim Dostojevskog u kraćim romanima. Važno je ulagati u sebe, u opštu kulturu i znanje i poznavanje književnosti, književnih stilova, građene rečenice, strukture. To je mnogo bitnije nego ispričati priču o 70 mitoloških bića ili pročitati Tolkina. Naravno da je bitno i to pročitati, on je genije, ali to treba da ude polazna osnova kao interesovanje. Takođe, kada govorimo o autorima fantastike Pračet je genijalan, zatim Murkok. Kao i rejmond Fist i njegova Riftvor saga. Bio sam fasciniran tim knjigama, da sam nazvao moj avatar u igricama Aruta, po njegovom mačevaocu.

Ipak, kažem, pre ćete napisati dobru knjigu ili priču iz bilo kog žanra, ako čitate klasike, nego ako se bacite da čitate isključivo taj žanr.  Čak i kad je triler u pitanju. Pogledaj kako se postavlja triler, šta je bitno, kako se pravi zaplet, gde se skupljaju dokazi, treba sve izučiti donekle, ali suština je u staroj lepoj dobroj književnosti. Znači klasičnoj. 

DR: Mnogoi autori u ovom serijalu su rekli da je to temelj, a da se kasnije izgrađujemo kroz različite priče koje stvaramo. Kad govorimo o pričama, nezaobilazna je i Vaša zbirka kratkih priča Čuvari fantazmi. Primjetno je da su priče koje pripovjedate raznovrsne i tako dolazimo do važnog segmenta u Vašem stvaralaštvu a to je sami proces. Možete li da nam opišete jedan stavralački dan, rutine, navike? 

ZP: Uglavnom je to puštanje muzike u skladu sa temom o kojoj se piše. Najčešće pišem noću. Jednostavno ste najmirniji, nema uzneniravanja. U toku dana obavezno ugasim potpuno telefon. Sa interneta ne mogu da se isključim, jer mi treba da proverim informacije, ali pogasim sve notifikacije jer to je velika smetnja. Jer kad se dohvatite inspiracije ne treba prekidati, a najmanje prekida ima noću. Tako sam ja zamenio dan za noć. Jutros sam legao u 7.15, a počeo sam u 10 uveče. To je otprlike tako tehnički. Muzika i sedanje za komjuter kada okolina ne može da vas uznemirava, osim papagaja koga izmestim u druge delove stana. Tu je urevtira neko istraživanje i nikada ne sednem i kažem e sad bih mogao da napišem priču, desi se nešto. Evo pre neki dan me profesor Živković pozvao i pričamo o mom novom tekstu a ja u taksiju i odložim poziv. U tom momentu mi je sinula ideje - zamislite da pred takvim čovekom u taksiju počnete da pričate o vampirima. 

DR: Kad počenete da pišete da li znate kraj ili i to mijenjate u roku radnje? 

ZP: Ne počinjem priču dok ne znam kraj. Kraj, to je neko poentiranje. Za mene to nije priča kada nema poentu na kraju. Da neki preokret bude, da vas podstakne na razmišljanje, da makar poslednja rečenica bude neočekivama. Dobar kraj volim da zamislim pre nego što uopšte sednem da pišem, onda se prema njemu neke stvari vode. Onda zavisi od scene, pogledam beleške i neki dijalog umetnem ako je dobar. Neki put mi se desi da u roku od dva sata sklopim dve glave, ne zbog toga što sam brzo napisao, nego sam ih mesecima unazad u segnentima pripremao i onda ih samo sklopim. Sve zavisi. Neki put se desi da to ide, samo čujete tastaturu i samo ide i ne gledam ni internet, ali to je ređe. 

DR: Da li imate neki plan koliko ćete da ispišete karatketera ili da izdvojite vremena za pisanje u toku dana? 

ZP: Nemam. To je strašno pogrešno raditi. Pišete dok vam se piše, dok imate šta da kažete. Neki put zaboravim da pipijem čašu vode, da ustanem. Pogledam na sat, prošlo četiri i po sata, a ja nisam digao pogled sa ekrana. Zamislite da vi na dva sata pogledate i kažete evo šest hiljada znakova i dosta. Kako dosta, piši. Ili sad ću da se mučim i sedim tri sata ispred belog papira ili tri rečenice. Ako ne ide, ne ide. Tog momenta ostavi i ne treba pisati na silu nikako. 

DR: Kako vam protiče taj dan ako ste posvetili toliko pisanju, kako onda nadomjestite ostatak vremena da li idete u šetnju na primjer? 

ZP: Slabo šetnjom to nadomjestim, ali trabalo bi. Tokom pandemije uglavnom je to bilo sedenje kući, ili neko druženje. Jedna stvar je zanimljiva, povremeno uplatim mesečnu kartu za bazen, saunu i đakuzi. Tu je došla inspiracija za celu priču. Reč je  priči Tri dodira muzike, što je omaž Živkovićevim Sedam dodira muzike. Naime, on mi je urednik od treće knjige, redaktor i lektor. Tako je priča nastala sauni, dok sam bio na 80 stepeni, kada mozak drugačije radi. Ja sam celu priču video, od A do Š, u tih 15 minuta. 

DR: Kad stvorite tekst, da li se vraćate iščitavanju, prepravljanju? Da li to nekom drugom dajete da pregleda? 

ZP: Osim profesora Živkovića to niko ne gleda. Ja u međuvremenu ispravljam, inače će da me grdi. Kad obeleži plavo to je haos, crvenom je još i dobro, to je standardno. Kako ne bi bilo mnogo toga ja više puta pročitam, čak po jednu rečenicu naglas  kako bi zvučalo. Onda zaboravim zapetu i dobijem plavi znak uzvika. Super nam je saradnja koja je počela kada sam odlučio da prevedem treći deo romana na engleski jezik. Znamo da je on naprevođeniji naš autor, tako sam znao da mi može pomoći i ja sam krenuo na njegov kurs kreativog pisanja. 

DR: Pored toga što se toliko godina bavite umjetnošću i dalje ste posvećeni tome da napredujete i da se usavršavate? 

ZP: Naravno. I uvek morate da imate mentore, revizore svog rada. Nekog ko to nadgleda, uređuje. To je veliki problem današnjih autora. Ne može devojčici ili dečku je pala ideja na pamet nakon što je gledao neki film ili pročitao knjigu i sada će da napiše roman. U redu, napiši, ali daj da vidi neko ko ima iskustva, neka te posavetuje. Bez urednika se ne može. Pri tome ne mislim na samozvane urednike koji kažu bio sam prvi u nečemu. Pa šta, ne znači da si najbolji. Neophodan je neko ko se profesionalno bavi time. Ako sam ja pogledao pet hiljada flmova, da li je u redu da kažem da ću postati svetski poznati režiser. Isto važi i za knjige. Ako ste pročitali 500 knjiga, imate samo odličnu podlogu da budete i dobar pisac i urednik, ali ostale stvari, tek treba da dobijete i neki sertifikat i tako dalje. Renomirani urednici, sertifikovani, kada pogledaju vaše delo, onda je to to. Ja kad napravim i bilo šta od muzike imam prodcenta koji to posluša i čoveka koji kaže - nemoj ovaj sintisajzer je previše. Tako Živković kaže - ova reč je previše. Mora da se radi na tome i mora neko da ocijeni taj rad pre nego se objavi. 

DR: Otkrili smo Vaš proces rada i koliko ste posvećeni, što je i potvrda da su Vaša djela prepoznali renomirani izdavači, čak i inostrani. 

ZP: Posebno mi je bilo drago kada sam poslao taj rukpis stranim izdavačima. Sa dva mesta sam dobio pozitivan odgovor, ali bio je problem jer traže novac da bi objavili. Onda sam stupio u kontakt sa prijateljima sa kojima sam povezan preko muzike. Kristina Filipak i Jozef Varga iz muzičke grupe, multitalentovani umetnici koji pišu priče, knjige, komponuju i imaju i izdavaštvo Monolit grafiks. Upoznali smo se tako što smo tražili njihovu pesmu za spot za najavu moje knjige. Tada su besplatno ustupili prava za korišćenje. Oni su izarzili želju da budu izdavači i Jozef je bio i kourednik i zajedno sa Hamfrizom su napisali blurb, tekst na korici, za to izdanje. 

DR: Već duži niz godina stvarate svijet tih fantastičnih zvjeri. Pomenuli ste sve djelove, međutim, treba pomenuti da postoji mogućnost da se knjige iščitavaju zasebno, ali i u nastavcima. Sada se postavlja pitanje šta je to što pripremate kao nastavak? 

ZP: Počev od trećeg dela ja sam video tu istorijsku nit koju je trebalo ispratiti. Bio je drugi deo gde je Rimsko carstvo, zatim treći deo tu je Srednji vek u Srbiji, Vlaškoj i Osmanlijskom carstvu. Četvrti deo je 19. vekgde se pojavljuje Hajduk Veljko. Peti deo je Drugi svetski rat i roman pod nazivom Dopisani, kao omaž domaćoj seriji Otpisani. Šesti deo se sprema, a to je čak trebalo da bude treća knjiga i zove se Bura crvenog mora, i odvijaće se u Beogradu, bez fleš bekova. U pitanju je borba za prevlast nad teritorijama u 21. veku. Tu bi trebalo da se završi priča, ali već ranije sam osmislio spin of, kako bi bilo dobro da se jedan deo odvija u Sibiru, a drugi je vezan za izmišljene gradove i neke kratke priče o žiteljima tih mesta. Nepregledne i neiscrpne su mogućnosti zbog što je i fanatstika neiscrpna, kao i ljuudski um i mašta što je neiscrpna. Kada govorimo o oovj temi treba pomenuti da volim da poštujem Aristotelov model – početak, sredina, kraj. Samim tim i trilogija, prvi deo, središnjica, završnica, ali malo sam počeo da imam otpor prema tome. Svi odmah najavljuju tri knjige. Zašto tri, zašto ne jedna, dve ili 12. Ne treba se vezivati za broj. Povezano je sa time šta imate da kažete. Ako imaš da kažeš u 20 priča pa neka bude. Ako osećaš da je priča vredna, zanimljiva da traje toliko, pa neka traje. Ne vidim razlog zašto baš tri. 

DR: Nešto slično radi i Džorž R.R. Martin, kada je u pitanju serijal Pjesma leda i vatre, ne prestaje. Kao i serija Igra prijestola, nastala po tom djelu. 

ZP: Pa ne treba da prestaje dok ima materijala. Pominjali smo video igre i rol plejing. U današnje vreme hiljade ljudi igra. Na primer Vorkraft, gde imate priču kada jednog junaka dovedete u selo gde vam daju određene zadatke, a svaki ima svoju pozadinsku priču. Te male priče u okviru glave. Kada to završite kao jednu knjigu, glavni junak odlazi na put i dolazi u primorsko mesto, to je onda nastavak. Tako je i sa Praznikom zveri, može biti milion priča. Koliko taj putnik ili dugovečni likovi putuju kroz vreme ili predele, toliko može da bude Praznika zveri. Sve dok ne uđe u neko ponavljanje istog. Dok god ima trunka nečeg što je drugačije i što će obradovati i iznenaditi čitaoca treba pisati. 

DR: Svakako smo zahvalni n arazgovoru kao i za brojne teme i savjeta koje ste uputili, posebno za mlade autore. 

ZP: Kada je o mladima reč mogu da im poručim da uvek mogu da mi se obrate za prijateljski savet. Mogu da ih usmerim dalje na urednike i izdavačke kuće, kao i za izradu trejlera, korice. Zbog toga sam pokrenuo Atelje bulevar i funkcionišem kao literarni agent. Upravo važna tema za mlade pisce je promocija. Zapravo reklamiranje i samoreklamiranje u književnosti. Stara garda književnika se na neki način gnuša toga i sam izraz samoreklamiranje zvuči naopako. Ali je neophodno to danas kada imate more knjiga, izdavača, vidite rafove pune knjiga, a vlasnik knjižare prodaje što je njemu najprofitabilnije. Tako da je neophodno da ljudi čuju za vas. Ako ste odrasli u vreme kada nije postojao internet, nemojte braniti drugima. Reklamiranje je neophodno. Knjiga je proizvord i svemu treba posvetiti pažnju i koricama, lekturi, priči. Ako se vi ne potrudite, niko se neće potruditi oko vas. Nećete vi naterati čitaoca da kupi, bitno je da se sazna za knjigu. Stoga ohrabrujem mlade autore da ne posustanu ako vide negativne komentare. Treba vam samoreklamiranje, jer lepo je kada o tome mediji pišu i morate da se pustite u etar.

 

 

AUDIO SNIMAK EMISIJE

 

Autor: Dragić Rabrenović

Foto: zoom print screen

Audio i video obrada: Sanida Kajević