Svako ko je gledao “Titanik” sigurno se sjeća bake i deke koji, ležeći na krevetu u svojoj kabini dok ledena voda nadolazi, zagrljeni i mirno čekaju kraj. Prizor iz legendarnog filma dirnuo je tada i najtvrđa srca, ali malo ljudi je znalo da nije bila riječ o umjetničkoj slobodi već da je scena inspirisana istinitom pričom o ljudima koji su odbili da se spasu i riješili da u smrt odu zajedno.
Isidor i Ida Štraus su po mnogo čemu bili par iz snova. Ako je njihov brak i bio ugovoren od strane porodica, ljubav između američkog biznismena njemačkog porekla, jednog od osnivača trgovinskog lanca “Mejsi” i dobro vaspitane djevojke čija je porodica tek nedavno iz Evrope stigla u SAD, ubrzo je procvjetala i bila je iskrena i duboka.
Godine 1871. Isidor i Rozali – Ida su se vjenčali. Tokom narednih 15 godina brak je krunisan sa čak sedmoro djece.
Prijatelji i porodica su Isidora i Idu smatrali srodnim dušama i supružnicima koji su bili nevjerovatno privrženi jedno drugom. Isidor je zbog svog posla mnogo putovao, ali je sa suprugom uvijek razmjenjivao i po nekoliko pisama dnevno.
Kada su djeca već odrasla, Ida i Isidor više nisu imali razloga da budu razdvojeni, pa je Ida često putovala sa suprugom. To je bio slučaj i te fatalne zime 1911/1912. godine.
“Gdje ti ideš, idem i ja”
Par je zimu proveo u Evropi, prije svega u Francuskoj. Bilo je predviđeno da se kući vrate ranije, ali je štrajk proizvođača uglja u Engleskoj odložio njihove planove. Isidoru je rečeno da će ka Americi dokle god traje štrajk sigurno isploviti samo jedan brod – velelepni, “nepotopivi” Titanik.
I tako su se Isidor i Ida našli na putu ka Americi 14. aprila 1912. godine kada je Titanik udario u ledeni brijeg i počeo da tone. Zabilježeno je da je par došao do čamca za spasavanje broj 8 u pratnji služavke gospođe Štraus, Elen Bird. Kako je riječ bila o gospođi i gospodinu u godinama, oficir zadužen za evakuaciju im je ponudio mjesta u čamcu, ali Isidor je odbio da se spase dokle god na Titaniku ima žena i djece.
Nakon toga, ni Ida nije željela da uđe u čamac.
“Živjeli smo zajedno mnogo godina. Neću da se sad odvojim od svog supruga. Kao što smo živjeli, tako ćemo i umrijeti – zajedno”, rekla je Ida, a ovome su svjedočili mnogi koji su već bili u čamcu.
Iako ju je suprug molio da se spase, Ida nije promijenila mišljenje. Svojoj služavki je dala bundu rekavši jednostavno da “njoj neće biti potrebna” i smjestila je u čamac, a onda se sa suprugom povukla. Posljednji put su viđeni kako sjede na palubi i drže se za ruke dok se oko njih sve ruši i nestaje u ledenim vodama Atlantskog okeana.
U filmu “Titanik” Džejsma Kamerona, par je prikazan kako leži zagrljen na krevetu, dok voda ulazi u kabinu.
Reditelj je na dvadesetogodišnjucu od premijere filma, pozvao praunuka Štrausovih, Pola Kuzmana, kako bi učestvovao u specijalu posvećenom slavnom brodu. Kuzman je otkrio svojevremeno za Today da je od malena fasciniran pričom o svom djedu i babi te da je ponosan na njih. On je takođe otkrio da je služavka Elen, koju je Ida spasila ustupajući joj mjesto u čamcu za spasavanje, potražila njegovu baku Saru u želju da vrati bundu koju joj je Ida dala.
“To je vaše. Želim da je čuvate kao uspomenu na moju majku”, rekla je Sara Elen.
Ljubavna priča koja je dirnula milione
Kada su preživjeli putnici brodom “Karpatija” stigli u Njujork mnogi su, uključujući i služavku Elen, ispričali novinarima priču Isidora i Ide Štraus nazivajući je “najnevjerovatnijim primjerom ljubavi i privrženosti” i ona se munjevitom brzinom proširila svijetom.
Rabini su je tokom službi u sinagogama prepričavali vjernicima, novine su pisale o njoj, posvećena im je čak i pjesma – “Katastrofa Titanika” koja je bila popularna među američkim Jevrejima.
Isidorovo tijelo je pronađeno i identifikovano, ali je Idino zauvijek ostalo negdje u dubinama okeana. Ipak, na Štrausovom grobu u Bronksu njihova ljubav zauvijek je ovjekovječena jednim jednostavnim citatom iz “Pjesme nad pesmama”: “Voda ne može ugasiti ljubav – niti je može potopiti”.
Scena iz “Titanika” u kojoj su prikazani posljednji trenuci Ide i Isidora:
Scena je i u spotu za legendarnu baladu “My heart will go on”, Selin Dion, koja je bila saundrek za Kameronov film.
Po Štrausevima je nazvan park u Njujorku u kojem se nalazi skulptura posvećena Idi.
Paru je posvećena spomen poloča, a jedna škola na Menhetnu nazvana je po Štrausevima.
Izvor i foto: Cdm
Tekst objavila: Ljilja Brajković
