Gluma Rade Šerbedžija nedavno se osvrnuo na vrijeme bivše Jugoslavije i rekao da je snimano i previše filmova, a da mnoge stvari nije trebalo snimiti.

“Kada smo snimali filmove u bivšoj Jugoslaviji i bili velike filmske i televizijske zvijezde, koliko smo samo toga snimili? Dragan Nikolić, ja, Pavle Vuisić, išli smo iz filma u film. Radili smo to kao u fabrici, a bili smo samo malkice bolje plaćeni, samo što smi mi više trošili po kafanama, tako da je ta naša pozicija zvijezda u tom našem socijalističkom društvu bila vrlo zanimljiva i smiješna”, rekao je Šerbedžija.

Priznao je da ima mnogo filmova koje nije trebalo da snimi i da mu je žao zbog toga.

“Jedino je Bekim Fehmiu napravio svjetski uspjeh pa su agenti kreirali njegov ritam snimanja. Svi mi ostali smo snimali mnogo i kasnije kada sam otišao u svijet i bez obzira što sma odmah snimio dva velika filma “Prije kiše” i “Svetac”, opet sam bio u poziciji da nisam mogao da odbijem da snimam filmove koje nisam želio”, rekao je Šerbedžija.

Primjećuje da je evropski film u posljednje vrijeme ozbiljniji od američkog.

“Bilo je vrijeme kada je američki film bio fantastičan, moćan, a onda posljednjih 10-15 godina američki film se sam pojeo. Svi rade na televiziji, veliki glumci, režiseri, televizija je sve pojela, jer distributeri ne žele da distrubuiraju filmove i monopol televizije predstavlja najveću opasnost filmske umjetnosti”, rekao je Šerbedžija.

Dodaje pak da je možda razlog i to što smo ođenom postali premalo romantični.

“Niko više ne vodi djevojku u bioskop, nego odmah u sobu sa televizorom. To je lagodan način života. Nema više svečanosti bioskopa i zato su festivali užasno važni, jer su jedina mjesta gdje se filmovi gledaju sa dignitetom koji pripada toj umjetnosti”, naglasio je Šerbedžija.

On je pomenuo i dvije vrste glumaca – one poput Džona Vejna, koji je bio isti u svim filmovima i uvijek briljantan, ili Bate Živojinovića i Borisa Dvornika, koji su bili slični u svim ulogama i uvijek fantastični, a postoje i oni kao što su Dastin Hofman i Robert de Niro koji su imali čast da oblikuju različite karaktere.

“Mislim da pripadam i jednoj i drugoj vrsti. Igrao sam različite karaktere, ali to je neka vrsta mog teatarskog iskustva, jer zanatski prevashodno pripadam teatru, a sve što pripada filmu je ono kako me je majka rodila. To je ono što kamera otkrije. Nije ni važna onda gluma, ako si dovoljno inteligentan ili imaš dovoljno zanimljiv privatan život. U filmu je važno ko si ti privatno”, objasnio je poznati glumac.

Ispričao je i da je njegova strast u ranoj mladosti bila knjiga i da nije sanjao da bude glumac.

“Moja strast se dijelila između profesionalnog fudbalera i studija književnosti. Nisam sam sebi htio priznati ambiciju da budem pisac, jer se to ne može planirati. Pisac postaneš ili ne postaneš, ne postoji pisac po zanimanju, ali me je zanimalo da budem profesor književnosti ili da se bavim vrhunskim novinarstvom, jer i to ima veze sa pisanjem”, rekao je Šerbedžija i priznao da su njegove najveće strasti čitavog života bili fudbal, tenis, ribolov i kafana.

Kaže da je imao sreće da je radio sa fantastičnim rediteljima.

“Snimio sam četiri filma i jednu seriju sa Žikom Pavlovićem u čiji kadar sam čitavog života zaljubljen i čijom estetikom sam uvek bio zadivljen. Snimao sam sa Makavejovom, Goranom Markovićem, Zafranovićem, Grlićem, Istvudom, Kjubrikom, Frančeskom Rosijem. Žao mi je što nikada nisam radio sa Kusturicom. Užasno ga poštujem i mislim da će on napraviti još neke lude filmove”, istakao je Šerbedžija, dodavši da je pak shvatio, radeći film “Oslobađanje Skoplja”, da nije režiser.

On je naglasio da ne pripada ljudima koji smatraju da je vreme u kome su intenzivno živjeli i stvarali, bilo jedino i da vjeruje da danas postoji neki mladi Stenli Kjubrik ili mladi Živojin Pavlović.

Primjećuje pak da je današnji život toliko istraumiran i brz, da zapravo mi ljudi sebe ne vidimo, da vrijeme prebrzo prolazi i da smo osuđeni na savremeni život i civilizaciju koju smo sami stvorili.

“Divim se našim tijelima i mozgovima kako uspijevamo da se snalazimo u tom bombardovanju zvukovima, neprirodnim i užasnim, informacijama. Katstrofa ovdje, potres ondje, za pet minuta doživiš sve moguće stresove i to je užasno opasno i zato ima toliko bolesti, jer naš organizam ne može to više da podnese i zato će vjerovatno prestati da se grade bioskopske sale”, rekao je Šerbedžija.

Iskreno kaže da ne gleda filmove, a rijetko i pozorišne predstave.

“Ja više volim život, da živim pravi život, da igram fudbal, volim kafane, volim da ludujem i družim se, a film se dogodi”, rekao je on.

Izvor:Cdm