Muzičar Igor Lazić Nigor (47) još ne može da se pomiri sa surovom istinom da više nema njegovog prijatelja Dalibora Andonova Grua.

Njih dvojicu spojila je muzika 1996. i s vremenom su postali veoma bliski, drugarstvo je preraslo u prijateljstvo. Mnogo toga prošli su zajedno, odlazili su na Kopaonik da uživaju u snoubordingu, družili se na Adi Bojani, iako Nigor nikad nije vozio kajt, to ga nikad nije privlačilo.

“Dalibor je bio divan čovjek, divna duša. Volio je život i živio ga je kao niko drugi, ali nažalost sudbina je htjela da ode tako rano, da ostavi porodicu i sve nas, prijatelje, drugove, rodbinu. Ostala je baš velika praznina. Nisu prošle ni tri nedjelje otkako ga nema a ja i dalje ne mogu da se pomirim s tim. Smrt mi ne ide uz njega. Teško mi je da shvatim da ga više nikad neću vidjeti, da se nećemo čuti, pošto nije moglo da prođe dva dana a da ne razgovaramo. Svakog dana milion stvari me podsjeti na njega. Kad vidim padobran, kajt, čak i moju miksetu i plejere kod kuće, ili kad neko spomene Kopaonik, odmah se sjetim njega. Padnu mi na pamet naša divna druženja”.

Njih dvojica su u junu ove godine kao članovi reprezentacije Srbije bili zajedno u Moskvi na međunarodnom takmičenju “Art fudbal”. Ti dani bili su ispunjeni sa mnogo smijeha i radosti.

“Gru je stalno bio raspoložen i spreman za zezanje. Kad god smo bili zajedno, neprestano smo se smijali. Tamo smo bili i cimeri i uvijek orni za šalu. Čitav jedan dan obilazili smo Moskvu i uživali u sitnicama, slikali se na raznim mjestima za uspomenu”.

Muzičar otkriva da je nekoliko dana poslije vijesti o Daliborovoj pogibiji bio u potpunom šoku i da nije mogao da se pomiri sa stvarnošću.

“Prisustvovao sam komemoraciji a uopšte nisam bio svjestan gdje se nalazim i zbog čega, niti sam mogao nešto da napišem ili kažem, jer nisam želio da se to događa. Ali na sahrani sam morao da se oprostim. Htio sam da mu se na taj pretužan način odužim za sve ono što mi je tokom godina pružio. Bilo mi je strašno. Faliće mi njegova dobrota. On je bio nevjerovatno dobar čovjek, a malo je dobrih ljudi. Drugara imaš koliko hoćeš, dok je pravih prijatelja malo. Naše prijateljstvo je bilo potpuno iskreno, bez ikakvih obaveza i sujete. Pomagali smo jedan drugome kad god je bilo potrebno”.

Nigor pokušava da potisne tragediju i da ne razmišlja o tome da njegovog prijatelja više nema.

“Teško to ide jer me mnogo toga neprestano asocira na njega i onda me preplave tuga i žalost. Ne mogu nikako da se pomirim s tim, kao što ne mogu da se pomirim ni sa smrću mog prijatelja iz benda Duška Nikolića, pogibije Nebojše Saveljića, njegove djevojke Tanje i prijatelja koji su stradali dvije godine poslije Duška. I danas me neke stvari podsjećaju na njih, mada je prošlo dvadeset godina. Tako će biti i sa Daliborom”.

Iako je ostao bez mnogo bliskih osoba i prijatelja, s vremenom nije naučio kako da se nosi s bolom.“Ne znam ni sam kako živim, mnogi su me to pitali, posebno poslije Gruovog odlaska. Prije dvanaest godina izgubio sam oca u saobraćajnoj nesreći, a prije nekoliko godina preminula je i ćerka mog brata koja je imala samo trinaest godina. Prošle godine sahranio sam i najboljeg prijatelja iz Kotora. Nakon svih tih smrti shvatio sam da je to zapravo život, koji se, nažalost, sastoji i od ružnih, ne samo od lijepih stvari, i da je čovjek prinuđen da bude jak i pomiri se s tim. To je tako. Svi ćemo jednog dana otići na onu drugu stranu. Moraš tako, jer jednostavno drugačije ne možeš da opstaneš i preživiš. Ako padneš u bedak i neko ludilo, ako stalno razmišljaš o tome i postaneš očajan, onda upadaš u depresiju, pa možeš svašta da učiniš sebi. Bilo je dosta primjera ljudi koji nisu uspjeli da se nose sa gubicima, odlaskom bliskih osoba, pa su se ubili, naudili sebi na neki način ili poludjeli. Ja sam se možda, poslije svega, okamenio”.

Izvor: Cdm