Rajko Grlić: Svaki moj film je komad mog života

Rajko Grlić, jedan je od najvećih jugoslovenskih i hrvatskih reditelja i scenarista.  Autor kultnih ostvarenja “Bravo, maestro”, “Samo jednom se ljubi”, “U raljama života”, “Za sreću je potrebno troje”, “Đavolji raj”, “Čaruga”, koja su osvajala priznanja na svjetskim festivalima i obilježila ovdašnju kinematografiju. Ovaj majstor “pokretnih slika”, koji od devedesetih godina živi i radi u Americi, primio je 6. juna Zlatni pečat Jugoslovenske kinoteke u Beogradu za doprinos filmskoj umjetnosti, u godini kada ta filmska institucija obilježava sedam decenija postojanja.

Vaša generacija je došla poslije kultnih autora “crnog talasa”, Makavejeva, Aleksandra Saše Petrovića, Živojina Pavlovića…, i uz njih do danas je ostala kao najuspješnija u ovdašnjoj kinematografiji?

“Nas su filmski kritičari ovdje najprije povezivali kao generacijske prijatelje, a onda im je bilo najlakše da nas stave u jednu ladicu koja se zove “praška škola”, i tako je to ostalo do danas. Goran Marković je probao napisati knjigu “Praška škola ne postoji”, ali nije uspio (smijeh). Sigurno je da postoji, jer FAMU je tu, a mi smo bili ljudi koji smo u jednom trenutku, u vjerovatno najzanimljivijem momentu evropske istorije u drugoj polovini 20. vijeka, 1968. tamo boravili. Imali smo fantastične profesore, jer kad vam jedan Kundera predaje književnost, kad vas pet godina vodi jedan veliki reditelj poput Karela Kahinje, onda je to svakako nešto što jako utiče na vas. Svjesno-nesvjesno, vi ne znate kako to utiče, ali ti neki principi, neka ozbiljnost, beskompromisnost u ideji za film, neki pokušaj da se ide što dalje sa filmom, vjerovatno su od njih ostali. Jer, ispod sive, gvozdene političke discipline, u kulturi tadašnje Čehoslovačke postojao je jedan fantastičan paralelni svijet”.

Ako biste morali da izaberete jedno ostvarenje kao svoj “zlatni pečat”, koji bi to film bio?

“Ne znam šta bih rekao na to. Svaki moj film je komad mog života. Svaki sam radio tri-četiri-pet godina, i on je petogodišnji komad mene. Neki je slab, neki je ljepši, neki publika više voli, neki je osvajao nagrade, neki je lošije prolazio na bioskopskim blagajnama… Ali, ja ne dijelim filmove po tome da li su bili uspješni ili nisu. Inače, poslije filma “Samo jednom se ljubi”, Goran Marković je govorio da sam ja Karl Maj jugoslovenskog filma. Čudio se kako neko, apsolutno bez ikakvog iskustva na polju erotike, može da napravi takve scene”.

Vaše posljednje ostvarenje, “Ustav Republike Hrvatske”, osvojilo je nagrade na svjetskim festivalima. Da li se spremate za novi film?

“Ne znam. Ja sam tri posljednja filma snimio zaklanjajući se iza svakoga i zaklinjući se da više neću da radim, tako da se više ne zaklinjem. Ali, probaću, iako rediteljima u mojim godinama ne daju tako lako novac za film. Na jednom smo konkursu Ante Tomić i ja, napisali smo nešto, neku priču iz zagrebačkog života danas. Zagreb je jedan mali grad, koji su oni koji su došli prilagodili sebi. One koji su nekada tu živjeli danas je lakše sresti na Mehnetnu, nego u Zagrebu”.

Izvor: Cdm