Petar Grašo: Prioritet mi je muzika, slava i uspjeh su sekundarne stvari

Petar Grašo spada među najkompletnije i najtalentovanije muzičare u regionu. Publika ga obožava otkad se prije 24 godine pojavio na sceni pa s lakoćom puni dvorane širom rodne Hrvatske. Neskromno priznaje da je svjestan uspjeha, ali to, kaže, ne znači da o sebi ima visoko mišljenje. Ne voli da glumi i bude nadmen i ističe da krož život korača što ležernije može.

Imate li možda, poput velikih svjetskih zvijezda, listu zahtjeva prije koncerta? Mnogi muzičari uoči nastupa odlaze u svojevrsnu izolaciju ne bi li se što bolje pripremili. Što vi činite po tom pitanju?

“Ono što je važno je da imam svoju garderobu, a zadnjih dvadesetak minuta sa svojim bendom želim provesti sam. Prije toga se družimo s organizatorima i nekim drugim dragim ljudima, a onda se moramo da se koncentrišemo prije nego izađemo na pozornicu. Nemamo nikakvih velikih i nerješivih želja. To su nekakve normalne stvari – neko piće, voda, sokovi, pivo. Organizatori nam kažu da nam se raduju jer nemamo nikakve zahtjeve osim mira i tišine”.

Osvojili ste brojne nagrade sa pjesmom “Ako te pitaju”. Napravili ste veliki hit. Publika vas je očito bila jako željna.

“Već pet godina sam tu od pauze koju sam imao, tako da mislim da to nije stvar želje. Mislim da je to stvar dobrog odnosa. Publiku volim zvati ‘moji ljudi’ i to se spominjem u najnovijoj pjesmi. Moji ljudi su i moji prijatelji, ali i oni koji dolaze na moje koncerte, bilo njih 500 ili 20 hiljada. Mislim da oni osjećaju taj neki normalan odnos prema njima. Nisam čovjek koji dolijeće i gleda ih kao neko ko je 100 metara iznad njih i sad oni mene imaju privilegiju gledati. Nema tu puno teorije, tu se u praksi vidi i osjeti – ta energija između nas. Sve te nagrade koje sam primio trudio sam ih primiti što dostojanstvenije i što tiše jer ne bih volio da se dogodi trenutak iritacije i ‘pašteta efekta’.

Što mislite o tim instant zvijezdama koje su proizašle iz raznoraznih televizijskih talent showova? Skoro nijedna od tih zvijezda ne traje dugo. Ko je za to kriv?

“To je dobar format koji će ljudi uvijek rado gledati jer je zanimljivo pratiti početak, zaplet, finale i kraj, a publika se povezuje s nekim kandidatima bilo da plešu, pjevaju ili kuvaju. Naravno, ta fascinacija traje do sljedeće sezone. Tako da nije prokletstvo bilo kojeg showa to da ko god učestvuje neće uspjeti. Mislim da je problem to što takmičari nakon što se sve završi nemaju nikoga ko ima jasnu ideju što s njima. Kad bi se imala jasna ideja i kad bi se neko ozbiljno uhvatio nekog pjevača, onda bi se zapravo mogli napraviti nekakvi rezultati. Svi smo mi kretali od nule”.

                                                                             Foto: Cdm

Uz vas se nikad nisu vezali skandali. Takođe, ne izbacujete instant hitove i spadate u kategoriju muzičara koji su uspjeli isključivo svojim radom i kvalitetom. Kako vam je to uspjelo?

“Ne mogu napisati knjigu o tome jer nisam neko ko se probudi u sedam ujutro i razmišlja o tome kakav će biti Petar Grašo kad izađe na plac ili ode u mini market i kako će se ponašati – ispravljati se, gledati, lažno se smješkati… puknuo bih nakon tri godine! Čovjek ne može tako da živi. Najgora varijanta je ako počneš da živiš svoj život iz novina. Onda totalno poludiš i nisi normalan ni sebi ni publici ni drugima. Imam sreću da sam opušten tip i imam stvarno dovoljno godina da ljudi koji me zaista poznaju, znaju da nemam ni volje ni snage da glumatam. Počeo sam sa dvadeset godina, u dvadeset prvoj prodao prvih sto hiljada ploča, potom imao pet godina pauze i sad sam tu gdje jesam. Imam vrlo jasnu percepciju i vrlo jasno dijelim posao od svog privatnog života. Ljude koje volim ne dijelim po tome jesu li dobri ili taj tren bitni jer neki koji su bili jako bitni postali su nebitni pa će opet biti bitni i tako u krug. Tako je i s muzikom. Ona mijenja svoje cikluse, imaš uspone i padove, radiš ono što voliš i na kraju to ljudi prepoznaju. Što više razmišljaš o tome, analiziraš uspjehe ili neuspjehe, ne možeš biti jasno koncentrisan na ono što je važno, a to je muzika. Svakodnevno se trudim očistiti od ega. Sjednem za klavir, obujem svoje kućne papuče, sviram neku pjesmu koju je Tonči napisao, pjevam i uživam. Nekako mislim da ljudi osjećaju da nisam ‘pegla-tip’, nego sam takav kakav jesam i ne opterećujem se ni slavom ni uspjehom. Znam da slave ima, znam da je uspjeh tu i nisam lažno skroman, ali sve je to sekundarno. Prioritet mi je muzika, svirka i prolazak kroz život na što je moguće ležerniji način jer ćemo svi jednog dana pod zemlju – prije ili kasnije”.

Koliko biografskog ima u vašim stihovima? Mora li pjesma biti biografska da bi bila iskrena?

“Ne mora, ali moraš joj dati dozu sebe i u nju se moraš unijeti kao u ulogu. Mislim da je to neka definicija koja je meni najbliža. Ne moraš proživjeti sve svoje pjesme, nije ih proživio niko. Ni Bob Dllan ni Coen ni Balašević, ali su imali takav talent da mogu zamišljati priču, unijeti se u nju kao da je proživljavaju. Mislim da je jako bitno da se trudiš sa svakim stihom, fragmentom svog pjevanja pobuditi prije svega u sebi emociju. Ne vjerujem da je Markez proživio sve što je napisao, kao ni Tokin ali je imao toliko snažnu maštu, imaginaciju i talent da je napisao remek djelo. Tako je i u segmentu muzike, samo se moraš snažno staviti u ulogu onog što radiš i to proživjeti punim srcem. Postoji monogo života koji pronađu nešto slično tome što ti u pjesmi pjevaš, ako je iskreno”.

Kažu da umjetnici žive na svom oblaku – odlutate li često u neki svoj svijet?

“Ja sam non-stop u svom svijetu. Znam toliko odlutati da ljudi oko mene nešto pričaju a ja im se nakon minut i po ispričam i kažem: ‘Molim te mi ponovi jer sam momentalno bio, ni sam ne znam gdje’. Zna mi se to dogoditi i dobra je stvar da u svojoj glavi možeš birati ambijente, ponekad kad si sam da ti mašta radi pa možeš ići gdje hoćeš. Jer realnost ponekad može biti prilično surova. Kad pogledaš novine, portale, dnevnike, internet. Većinom su to neke zastrašujuće vijesti i sigurno svijet nije idealno mjesto, ali ima poprilično prostora da se nađu neka lijepa mjesta ili u svojoj glavi ili oko sebe”.

Izvor: Cdm