Mijenjamo se svakog dana. Danas nismo ono što smo bili juče, a već sjutra nećemo biti ono što smo danas.

Jedan jedini dan može nas oblikovati i promijeniti toliko da ćemo o nekoj stvari danas donijeti potpuno drugačiju odluku od one koju bismo, za tu istu stvar, donijeli juče. Ali, šta je to što nas zapravo mijenja? Da li su to dobra ili loša iskustva iz života?

Kao pojedinci, svakodnevno smo okruženi ljudima, kako u privatnom, tako u poslovnom dijelu života. Svi ti ljudi i odnosi koje s njima imamo, stvaraju naša različita životna iskustva. Oblikuju nas kao osobe. Nekad su ta iskustva pozitivna, a nekad onakva da poželimo da ih zaboravimo.

Kao i obično, u životu neobičnog čovjeka, loša iskustva na nama uvijek ostave jači trag. Kao da im, već pri samoj “proizvodnji”, dok putuju “fabričkom” trakom, dodaju pipke koji se za nas prilijepe.

Ona dobra iskustva proživimo, ispratimo s osmijehom ali rijetko se za njima okrećemo iznova i iznova kako bi nam bili motivacija za dalje. Možda ponekad, u vrlo rijetkim slučajevima. Izgleda da su, u fabrici, na njih jednostavno zaboravili da učvrste pipke. Klasična fabrička greška.

Loša iskustva su ono za čime ćemo se osvrtati, što ćemo premetati po mislima još danima nakon što smo to iskustvo i proživjeli. Toliko ćemo razmišljati o njima da će, zapravo, ono što se dogodilo pasti u drugi plan. Jedino što ćemo još imati u podsvijesti jeste osjećaj koji nam je to iskustvo donijelo. Osjećaj kom dajemo moć, a on na kraju naraste do divovske veličine da postane kompetentan da odlučuje i procjenjuje sve novo što nam se u životu dogodi.

Koračamo svijetom s naočarima na očima, nasred kojih je debela crna naljepnica: Been there, done that…

Kako je uopšte moguće živjeti s takvim pogledom, zahvaljujući kojem najbolje vidimo samo onu crnu fleku, negdje posred nosa? I tek ako se baš dobro koncentrišemo i ono što je ispred nas, ali uglavnom mutno.

Klasična zamka u koju upada homo emoticon. Čovjek kojim upravljaju emocije.

Od rođenja živimo u uvjerenju da nas oblikuje okolina. To uvjerenje, koje nam podmeću, uvijek se kosilo s jednim zdravorazumskim pitanjem: čekaj malo, zašto sam se ja uopšte rodio? Da me oblikuje sve oko mene? Krenuvši od vozača autobusa koji ne može da kontroliše svoje živčane ispade, pa do svih ljudi koji su za i oko mene na ključnim pozicijama – od posla do privatnog života.

Rastem il ja zbog te okoline ili se smanjujem? Da li je moguće da iskustva (u ovom slučaju ona loša) služe tome da nas razore, a ne da nas podstaknu da rastemo?

Ne bismo li, zapravo, zahvaljujući baš svojim iskustvima, mi trebali da budemo ti koji oblikuju ono što se oko nas događa?

Da li je zaista moguće da smo, kao ljudska bića, podložni oblikovanju okoline, pa nas ona zaista može toliko opustošiti? Kao kad vozite jadranskom magistralom pa vidite kako su ostrva sa sjeverne strane, zbog silovitih udara bure, postala pusta i kamenita. Događa li se i sa ljudima isto? Da li se pretvaramo u kamen jer nas je išibala okolina?

Znate ono, naletite na pogrešnog muškarca ili ženu, na pogrešnu poslovnu priliku. Razočara vas sestra, prijatelj, izgubite povjerenje u najbliže kolege, propadne vam čitav poslovni projekat… Dugačka je lista onoga što u životu može poći po zlu.

Hoćemo li, nakon svega toga lošeg, zatvarati vrata novim ljudima, drugim prilikama? Jer, pokušali smo, opekli se i razočarali. Bolje ne biti budala i ne upuštati se više u slične situacije i odnose. Makar neću biti povrijeđen. Ni budala.

Pa jedino što ćemo biti jeste – povrijeđena budala. Dva u jednom. Kao šampon s regeneratorom, u istoj bočici.

Umjesto da kroz loše iskustvo, koje je iza nas, razvijamo svoju sposobnost i učimo kako da se s njim nosimo, kako da znamo u startu da prepoznamo neke stvari, kako da naučimo ispravnije da odlučujemo, loša iskustva nam uglavnom i nažalost smanjuju vidike.

Zašto?

Zato što iz tih proživljenih iskustava nismo ponijeli iskustvo, već gorčinu. Onu debelu, crnu naljepnicu koju smo samovoljno sebi nalijepili na naočare.

Ukoliko na osnovu lošeg životnog iskustva budemo formirali svoje buduće ja i radili na osnovu toga, jedina stvar koju ćemo zasigurno eliminisati iz svog života nisu loša iskustva već nova prilika za rast i razumijevanje.

Kažnjavajući nove osobe u svom životu zbog loših iskustava koje su nam donijele one iz prošlosti i izbjegavajući nove prilike, zbog straha da će nam se ponoviti prethodna negativna iskustva, kažnjavamo jedino sebe i izbjegavamo jedino sopstveni život.

Ukoliko želimo iznova da otvaramo prilike, moraćemo da ih damo onima i onome što dolazi. Jer kretanje životom moguće je jedino držeći se jednom rukom za iskustvo, a drugom za priliku.

Izvor:CdM