Često se u svakodnevnom govoru stavlja znak jednakosti između pojmova introverzije i asocijalnosti. Međutim, to nije opravdano. Kada kažemo da je neko introvertan zapravo mislimo na tip ličnosti, na odeđenu strukturu i sklop crta i osobina koje nije potrebno mijenjati u pravcu ekstraverzije. Introvertna osoba prihvata sebe kao takvu i dobro se osjeća u svojoj koži, kako sama sa sobom, tako i u društvu. Adekvatno je onda reći da introvertna osoba, kao i bilo koja druga, može razviti asocijalnost kao problem. 

Praksa nam pokazuje da se u slučaju introvertnih ličnosti ovo dešava onda kada i ona sama, kao i njeno okruženje, ne prihvataju njenu introvertnost. Najčešće tada dolazi do toga da ona počne da osjeća povišenu anksioznost u socijalnim relacijama, povlači se i izoluje jer percipira da je drugačija – jer nije ono što okruženje visoko vrednuje. Kada iznova i iznova nailazi na pitanje: ,,Zašto ti ništa ne pričaš/ zašto si toliko ćutljiv/-a?’’ osoba, u stvari, može razviti uvjerenja: ,,Nije normalno to što imam potrebu za samoćom ili tišinom’’, ,,Nešto sa mnom nije u redu’’, ,,Loše je to što se razlikujem’’. Ta uvjerenja je dalje uvode u nezdrave negativne emocije. Kako ne bi došlo do ovoga, veoma je bitno da prvenstveno roditelji tokom djetinjstva prihvataju i razumiju da njihovom djetetu nije potrebno da stalno bude okruženo vršnjacima, da mu ne prija svako, da umije i samo da se igra, da ima interesovanja koja se razlikuju od interesovanja druge djece. Tako će i dijete prihvatiti da nema ničeg lošeg u tome da bude ono što jeste.

Na određeno vrijeme asocijalne mogu postati i ekstrovertne ličnosti, najčešće u situacijama kada se suoče sa povišenom anksioznošću, paničnim napadima, depresijom.

U daljem tekstu navešćemo stavke kroz koje se može sagledavati i praviti razlika između ove dvije kategorije.

Socijalne interakcije. Introvertne osobe vole da budu u društvu, ali im to nije neophodno da bi bile srećne i ispunjene (za razliku od ekstrovertnih). One nemaju problem da izlaze i upoznaju nove ljude, ali preferiraju manje grupe odabranih, bliskih osoba. Neće svakog vikenda izaći u provod već će povremeno ostati kući da bi čitali knjigu ili gledali film/seriju. Kada odu na žurku neće se truditi da budu u centru pažnje – to im nije potrebno. Bitan faktor je da ovo ne rade zbog stidljivosti i anksioznosti već zato što im to predstavlja lično zadovoljstvo. Moglo bi se reći da njima nikada nije dosadno i da znaju da uživaju i kada su okruženi bliskim ljudima i kada su sami. 

Asocijalnim osobama, sa druge strane, socijalne interakcije ne prijaju, preplavljujuće su im, prenaporne, besmislene i radije biraju da ih izbjegnu, kako bi ujedno izbjegli i osjećaj neprijatnosti. Upuštaju se u njih samo kada je to zaista neophodno, i drže se svoje zone komfora.

Socijalne vještine. Biti introvertna ličnost ne znači nemati socijalne vještine. Njihova interesovanja su često mnogobrojna te se sa njima mogu voditi razgovori na različite teme, i u tome uživaju, dok su za površne razgovore uglavnom nezainteresovani i oni im predstavljaju veći napor. Introvert će, recimo, radije tokom putovanja gledati kroz prozor jer mu to zaista prija nego da priča sa saputnicima koje jedva ili uopšte ne poznaje. S druge strane, nemaju problem da sami iniciraju druženje i da pozivaju bliske prijatelje.

Za asocijalne osobe svaki vid razgovora predstavlja izvor neprijatnosti te ga i ne iniciraju, izbjegavaju da se javljaju na telefon kao i da se dopisuju. Okruženje ih doživljava kao nezainteresovane, neprijateljski raspoložene, čudne.

Stidljivost, anksioznost, depresivnost. Biti introvertan ne znači automatski biti i stidljiv. Međutim, njihova potreba da budu sami često od strane okruženja bude okarakterisana kao stid, anksioznost ili depresivnost. Mogu biti tihi, povučeni, imati trenutke kada su ,,u svom svijetu’’, ali to uopšte ne mora da znači da se zbog toga ne osjećaju dobro. Introverti zapravo tako ,,pune baterije’’ i dio njihove ličnosti je to da im je nakon socijalnih interakcija potrebno i malo samoće.

Asocijalne osobe mogu imati intenzivno izraženu socijalnu anksioznost. Međutim, nije adekvatno za sve osobe koje se suočavaju sa socijalnom anksioznošću reći da su asocijalne jer je značajan broj njih svjestan problema sa kojim se suočava i radi na prevazilaženju istog, izlažući se socijalnim interakcijama. Neka istraživanja pokazuju da bitan procenat asocijalnih osoba, zapravo, ne doživljava stid i anksioznost u međuljudskim kontaktima već da jednostavno ne žele da se upuštaju u njih. To su osobe koje nazivamo samotnjacima.

Partnerski odnosi. Za introvertne osobe partnerski odnos je važan. Kao i po pitanju izbora prijatelja, tako su i po pitanju izbora partnera selektivni. Potrebno im je vrijeme da se otvore i povežu, i bitno im je da kraj sebe imaju osobu koja razumije i prihvata kako njihova interesovanja, tako i njihovu potrebu da imaju određeno vrijeme samo za sebe. Trudiće se da izbjegavaju konflikte, svađu i viku jer su im jako stresni – većina introvertnih osoba je pojačano osjetljiva i lako je povrijediti ih.

Asocijalne osobe ne pridaju važnost partnerskim odnosima već ih posmatraju kao nepotrebnu socijalnu interakciju, koju je bolje izbjeći.